Put prosvjetljenja

O drugoj etapi u duhovnosti govori se kao o putu “prosvjetljenja” Prva etapa početnog duhovnog puta do krajnosti je aktivna. U dnu bića uvijek djeluje Bog, a na razini svijesti čovjek puno radi. U određenom trenutku stanje se posve izmijeni. Sada Bog preuzima izravno i očito vodstvo djelovanja. Ulazi se u ozračje djelovanja Duha Svetoga. Više se ništa ne može programirati, predvidjeti. Ulazi se u ozračje trajne nepredvidivosti. Istodobno, budući da je Bog najslobodniji, on se najjače daruje. Tada se ulazi u kontemplaciju (zrenje), a da i ne znamo, prodiremo u predio mističnoga života. No, kontemplacija i mistični život ne označuju nužno potpuno izvanredne stvari, one su jednostavno zahtjev za nečim još unutarnjim. Ulazak na put “prosvjetljenja” označava bitnu etapu duhovnoga života. No, istinski korak u tome dogodi se iznenada, neka vrsta prekida i brzog nastavka. Ulazi se u posve različiti svijet, nešto poput drugog obraćenja. Onaj tko nije učinio taj korak ne može stvarno govoriti o onome što će se dogoditi, a još manje može to razumjeti. Prijelaz s puta čišćenja na put prosvjetljenja potpuno ovisi o Božjoj volji. Možemo se na to pripraviti, ali ništa ljudsko ne može ga izazvati. Ponekad se godinama ostaje na prvome putu, a ponekad se za nekoliko mjeseci počne već s drugim putem. To je djelovanje velikodušnosti duše, dubine njezina dara, njezina neokretanja prema sebi, kao i Božjih planova s njom. To je nešto otajstveno, mistično. Ulazak na put prosvjetljenja često je povezan s osobnim susretom s Isusom. Možemo za to moliti i željeti ga. U određenom trenutku Bog se učini vrlo blizim. Bog se otkriva u Isusu Kristu. Isusa tada spoznajemo posve osobno, ne tjelesnim očima, nego duhovnim. To se zbiva kao da Isus odstranjuje zastor iza kojega se dosad skrivao. Njegova nazočnost zahvaća potpuno naš život. Ljubav raste i pretvara se u obilje mira koje preplavljuje dno srca neopisivom radosti. I molitva se mijenja. Nesposobni smo tada moliti razmišljanjem. Duša je povučena u sebe na način da se to ne može izreći riječima. To je jednostavno jedinstvo duše s Bogom. Pa ako u molitvi i ima rastresenosti i borbe, koje nikad neće nedostajati, svjesni smo toga intimnog jedinstva. Taj način molitve nazivamo “molitva smirenosti”. Duša se oslobađa i širi, njezini se strahovi umanjuju, zbivaju se postupno mnoga unutarnja ozdravljenja. Istodobno čovjek je skloniji služenju drugima, a Duh Sveti lakše udjeljuje svakovrsne karizme za izgradnju Crkve. Ipak, još smo daleko od potpunog obraćenja. Postoji uvijek opasnost da iskoristimo takvo stanje za neko osobno zadovoljstvo. U toj etapi duhovnoga života općenito se zbiva ono što se naziva “noć osjetila” koje nitko ne može izbjeći. Svaki se čovjek doista mora iznutra izgraditi. U prvoj etapi duhovnoga života dajemo se snažno na to djelo. To je izgradnja kuće na brižno utvrđenom stupovlju. Sada sve valja prepustiti Bogu. U određenom trenutku sve sigurnosti nestaju, kao da je sve stupovlje zgrade dignuto. Za čovjeka koji je svu svoju sigurnost stavio u svoj rad, to postaje iznenadni i ponižavajući nerad. Za drugoga će to biti kušnja za zdravlje, muka zbog problema u odnosima. Sveti Ivan od Križa dobro je opisao što se tada zbiva. Zapravo se čovjek više ne prepoznaje. Čini se kao da mu ništa ne uspijeva, ima osjećaj poraza, kraja ili same smrti. Ništa više ne drži u svojoj ruci, sve mu izmiče. Pa i sama molitva mu se čini teškom. U duhovnoj “noći osjetila”, kada se čovjeku i molitva čini teškom, ne može se više razmišljati, misliti, programirati svoju molitvu, sam život na neki način postaje neshvatljivim. Čovjek se obratio, osobno je susreo Isusa, a sada je sve pobrkano. U takvom duševnom stanju čovjek treba biti maksimalno strpljiv. To se jednostavno mora dogoditi. Čovjeku ne preostaje drugo, nego se baciti u Božje naručje, prepustiti njemu svoju budućnost jednostavnim djetinjim predanjem. Bog nas nikada ne kuša iznad naših sila. Bog se zna na vrijeme zaustaviti i dati nam predaha. Što se više slažemo s Bogom, što mu se više predajemo, to se više skraćuje kušnja. Kad je sve pročišćeno, kad su sva osjetila istinski na svojem mjestu, ulazi se u novo svjetlo koje ovaj svijet nikako ne može spoznati. Tada se ni za što na svijetu ne žali što se upoznala ta noć. Sve je sada novo. Prevladava veća otvorenost za poticaje Duha Svetoga koji u čovjeku može izvoditi velike stvari. U takvom stanju treba sačuvati mir srca i predati se radu Duha Svetoga u nama. To je veliko razdoblje škole predanja. U početku duhovnoga života predanje je lako, sve ide kao samo od sebe i stvari uspijevaju. Sada valja ići naprijed poput Abrahama u pustinji, a da se ne zna puno kamo se ide. To i nije naša briga, kada ionako Bog sve zna i vodi. U tome duhovnom stanju pogled naše duše je usmjeren na Isusa. Osjeća se neprestana nazočnost Božja kao molitva duše koja se ne prekida i koja postupno traje čak i noću. To se naziva kontemplacija, o kojoj ćemo posebno govoriti. Dakle, upravo sada Bog djeluje. Više ne molimo s Bogom, nego se sada moli u Bogu. Usmjereni smo na čovještvo Kristovo, meditiramo o otajstvima njegova života, sve dok nam jednostavnija i duhovnija molitva ne bude ponovno darovana. (pripremo o. Mato Miloš, OCD)