Ljudski organizam prema duhovnom životu
Da bi čovjek došao do Boga, Bog ga je obdario organizmom usmjerenim prema duhovnom životu. Duhovnost se služi grčkom terminologijom o duši i tijelu: jedno je duhovno počelo ustroja bića, drugo je materijalno počelo. Čovjek je tijelo koje ima svoje sklonosti, težnje, osjetila. Sve je to u sebi dobro, ali je prožeto istočnim grijehom. Tako nosimo u sebi naravnu sklonost zastranjivanju i udovoljavanju strastima. Nisu sve strasti dobre time što postoje. Potrebno ih je odgajati i taj odgoj traje cijeli život. Čovjek se najprije izražava svojim tijelom i u njemu je združena duša, koja je duhovno počelo i ona je besmrtna. Duša jamči tjelesno ustrojstvo i njegov odnos s duhovnim svijetom. Duša jamči djelovanje razuma, ali ga i nadilazi. Duša ljudsko biće otvara prema biću, prema najvišem Biću – Bogu. Budući da je tjelesan, čovjek dolazi do obavijesti o svijetu pomoću osjetila. Osjeti dolaze do uma koji djeluje rasuđivanjem. Razum je stoga prva moć duše. Druga sposobnost duše je volja. Volja je ona sposobnost koja teži prema Dobru, kao što razum teži prema Istini. S voljom je povezana sloboda. Nakon istočnog grijeha čovjek je iznutra oslabljen i vrlo lako skreće od Istine i od Dobra. Čovjek je dakle složeno, slojevito biće. Najprije je razina jednostavnoga biološkog bivovanja koje ga čini sličnim životinjama gdje prevladava osjetilnost. Potom dolazi razumska razina i duhovna u kojoj se susrećemo s Bogom. Čovjek je društveno biće. Mi smo službenici jedni drugima u duhu ljubavi,a Krist je središte naših povezanosti, naših veza. Društveni život nije samo mjesto suočavanja ili jednostavnih susreta iz potrebe. On je također i mjesto gdje se ostvaruje druga zapovijed: (Mt 22, 36-40).
Narav i milost
Čovjek ima svoju ljudsku narav. Narav je ono što čovjek jest i način na koji je ustrojen. Narav je usmjerena prema čovjekovoj sreći i određena da ga usreći. No, čovjek ne može biti istinski i trajno sretan izvan Boga čija je on slika. Narav je usmjerena prema milosti. Milost ne uništava narav. Milost usavršava, uzdiže i prožima narav. Narav i milost surađuju. Što to znači? Kršćanski je život, život milosti. Milost je Božji dar. Besplatni dar Božje dobrote. Milost je Kristov život u nama, novi život (usp. Rim 6,4). Milost je dar koji nas čini sličnim njemu, čini nas svetima, pa se to naziva . To je Božja nazočnost u duši što nadilazi osjetno i racionalno. Milošću naš razum i naša volja dostižu svoj posljednji cilj: Bog postaje objekt spoznaje i ljubavi, premda ovdje na zemlji sve ostaje prikriveno tajnom. Milost boravi u sposobnostima duše i tako je postupno sve više uzdiže i produbljuje. Milost je uključenje u krilo samoga Presvetoga Trojstva i ona omogućuje da ljubimo kao što Bog ljubi. To je ono što je najdublje u nama. Milost nam je bliže no što smo samima sebi. To je snaga, unutarnji pogon koji postupno oblikuje ljudsko biće počinjući iznutra. Budući da je milost dar, ona se ne može zaslužiti. Ona je učinak čiste Božje dobrohotnosti (usp. Rim 11,15). Čisto srce uvijek privlači milost. Bog ne dopušta da propadne išta od onoga što se može spasiti. U duhovnome životu na taj način sva plodnost dolazi od milosti. Kada čovjek traži samoga sebe, on neće naći milost. Kršćanski život nije silaženje u vlastite dubine. Ono je poziv, otvorenost prema onomu koji može sve. Milost je ta koja dolazi ispuniti pukotine ponizna i raspoloživa ljudska bića. Izvan milosti nema pravoga života. U milosti život postiže svoju puninu. Milost usavršava naravne kreposti. Krepostima se nazivaju stanja savjesti koje ljudsko biće stječe odgojem i ponavljanjem. Tradicionalno razlikujemo četiri stožerne kreposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. Stožernim krepostima se pridružuju mnoge druge kreposti po kojima one mogu postati djelotvorne u svim okolnostima i sve su povezane. (Pripremio o. M. M., OCD)
