MOLITVA PRESVETOM TROJSTVU ELIZABETE OD PRESVETOG TROJSTVA
Danas na svetkovinu Presvetog Trojstva prekidamo na čas govoriti o sv. Maloj Tereziji pa ćemo vas upoznati sa njezinom suvremenicom sv. Elizabetom Od Presvetog Trojstva i njezinom poznatom molitvom Presvetom Trojstvu. Nekoliko misli o sv. Elizabeti:
Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva jedna je od najznačajnijih osoba novije katoličke duhovnosti. Rođena je u časničkoj obitelji Catez u Bourgesu u Francuskoj 18. srpnja 1880. godine. Krštena je četiri dana kasnije na blagdan svete Marije Magdalene, koju će – radi te okolnosti i jer «je ona mnogo ljubila» Isusa – posebno štovati. Godine 1887. obitelj se seli u Dijon. Tu je primila Prvu svetu Pričest 19. travnja 1891., a svetu Potvrdu 8. lipnja iste godine. Ulazi u Karmel u Dijonu 2. kolovoza 1901., a redovničke zavjete polaže 11. siječnja 1903. Na blagdan Marijina Prikazanja u hramu 21. studenoga 1904. u jednom dahu napisala je svoju divnu molitvu u čast Presvetom Trojstvu. Umrla je 9. studenoga 1906. godine. Na dan svoje Prve svete Pričesti saznala je za značenje svoga imena od poglavarice Karmela: «Tvoje ime znači: Hram Božji», rekla joj je. To nikada neće zaboraviti i to će biti kao srž njezinog duhovnog života: Prisutnost Presvetog Trojstva u duši. To ju je dovelo do vrhunca svetosti. Evo nekih njenih misli: «Život karmelićanke, to je druženje s Bogom od jutra do večeri, od večeri do jutra. Kad On ne bi ispunjao naše ćelije i naše hodnike, kako bi sve bilo prazno! No mi ga vidimo u svemu, jer ga nosimo u sebi i naš je život nebo na zemlji». «Za mene je sve, sve molitva. U radu, preko dana, sjedinjena sam s Njim, gledam ga, slušam ga. Nestajem u prisutnosti svoje Trojice.» «Našla sam nebo na zemlji; jer nebo je Bog, a Bog je u mojoj duši». «Presveto Trojstvo je naše prebivalište… naš dom iz kojega ne bismo trebali nikad izlaziti…» Uz brojna pisma i pjesme, napisala je 1906. duhovne vježbe: NEBO NA ZEMLJI i POSLJEDNJE SAVJETE O DUHOVNOM ŽIVOTU. To je njezina duhovna oporuka.
Evo njezine molitve Presvetom Trojstvu:
“O moj Bože, Trojstvo kojem se klanjam, pomozi mi da u cijelosti sebe zaboravim, da bih se usredotočila na tebe, nepokretna i mirna, kao da bi mi duša već bila u vječnosti. Neka ništa ne uspije pomutiti moj mir niti učiniti da izađem od tebe, o moj Nepromjenjivi, nego da me svaki tren uranja sve više u dubinu Tvoga Otajstva.
Smiri moju dušu, učini je svojim nebom, svojim predragim prebivalištem, mjestom svoga počinka. Da te nikad ne bih ostavila samoga, nego da cijela budem tamo, potpuno budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, potpuno prepuštena tvom stvarateljskom djelovanju.
O moj ljubljeni Kriste, raspeti iz ljubavi, htjela bih biti zaručnica tvoga Srca, htjela bih te pokriti slavom, htjela bih te ljubiti dok ne umrem. Ali ćutim svoju nemoć, i molim te da »me obučeš u sebe«, da poistovjetiš moju dušu sa svim kretnjama svoje duše, da me utopiš, da me zauzmeš, da se sa mnom zamijeniš, kako moj život ne bi bio drugo nego ižarivanje tvoga života. Dođi u mene kao Klanjatelj, kao Obnovitelj i kao Spasitelj.
O vječna Riječi, Riječi moga Boga, želim provesti svoj život slušajući te, želim postati savršeno poučljiva da sve naučim od tebe. Zatim, preko svih noći, svih praznina, svih nemoći, želim uvijek ostati u Tebe zagledana i ostati u tvojoj velikoj svjetlosti. O moja Zvijezdo ljubljena, očaraj me kako više ne bih mogla izaći iz tvoga zračenja.
Izgarajući plamenu, Duše ljubavi, »siđi na mene«, kako bi se u mojoj duši dogodilo utjelovljenje Riječi, da mu ja budem dodijeljeno čovještvo u kojem bi On obnovio cijeli svoj Misterij.
I ti, Oče, prigni se nad svoje jadno malo stvorenje, »pokrij ga svojom sjenom«, i nemoj u njemu gledati drugo nego »Ljubljenoga u kojega si postavio sve svoje miline«.
O moja Trojice, moje sve, moje blaženstvo, bezgranična samoćo, bezdane u kojem se gubim, prepuštam se Vama kao plijen. Pohranite se u meni da bih se ja pohranila u vama, iščekujući da nadođe u vašoj svjetlosti motrenje bezdana vaših veličajnosti.” (21. studenoga 1904.)