Sudionici u “avanturi” duhovnog života
Prvi sudionik je BOG. Nekada je proučavanje duhovnoga života bilo lakše početi od čovjeka, jer je on raspolagao s dobrom podlogom prilično točnih spoznaja o Bogu. Danas je to rijetkost. Potrebno je stoga govoriti od početka, od prve osobe koja zahvaća duhovnost, a to je Bog. Nije čovjek onaj koji traži Boga, nego Bog koji traži čovjeka. Potrebno je stoga usmjeriti svoj pogled, svoju pozornost i svoj um na samoga Boga, i to ne boga filozofa, već biblijskog Boga, Boga Isusa Krista. Taj se Bog definira kao Jedini, Jedincati, onaj koji želi da ga se prizna takvim isključujući sve drugo. Taj Bog je Moćni, Živi, Stvoritelj i održavatelj na životu svega što je stvorio. Strašni Bog, koji se javlja Mojsiju u gorućem grmu, potresu, grmljavini i oluji, ali se i Iliji proroku objavljuje kao šapat laganog lahora (1Kr 19,12). To je Bog dobrote, milosrđa, ljubavi i opraštanja. Čak i u kazni zasluženih zbog tvrdokorne nevjere svoga naroda, koji se odaje idolopoklonstvu, Bog ne prestaje pratiti svoj narod ljubavlju koja oprašta i nježnošću koja suosjeća. Mesija koji je stvarno došao na svijet nije samo čovjek. On je Bog koji je postao čovjekom. On je premostio nedokučivi jaz između Božanstva i čovječanstva, uzevši naše tijelo. Dolazeći k nama u tijelu, Krist je razdao svoj nauk o Bogu kojemu se ljudi ne bi mogli približiti. Taj će nauk preuzeti, usvojiti i izreći Crkva od prvih kršćanskih naraštaja. Krist najprije otkriva da je Bog Jedan, da je Trojstven, u Tri Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Trojstvo je žar ljubavi. U jedinstvu biti iste božanske naravi tri su osobe: Otac kao početak, Riječ kao rođeni od vječnosti, i Duh Sveti središte ljubavi Oca i Sina. Nema tri boga. Jedan je Bog u tri osobe. Ljudski um može o tome umovati, ali je posve nemoćan dokučiti svu dubinu otajstva Boga. Bog živi neizrecivim unutarnjim životom. Pogrešno je Boga promatrati kao neko zatvoreno biće, osamljeno, nepomično i prazno. Bog je ljubav, dinamična ljubav i život. Što znače ove tvrdnje? Pojava Sina, druge božanske osobe Presvetoga Trojstva u ljudskom tijelu ukazuje na istočni grijeh naših praroditelja. Čovječanstvo, svijet, ranjeni su Adamovim i Evinim grijehom. Grijehu se opire spasenje u Isusu Kristu, a padu otkupljenje. Isus kaže: “Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti svoj život za svoje prijatelje” (Iv 15,13). Isus dakle ocrtava svoje poslanje kao žrtvu na koju ga potiče ljubav prema ljudima. Isusova smrt na križu, smrt je Boga. To je trenutak najvećeg poniženja Sina Božjega kao čovjeka. Čini se kao da toga trenutka zlo svijeta trijumfira na najkrvaviji način nad Nevinim. No, iz smrti se rađa život, a iz noći dolazi svjetlo. U Isusovoj smrti na križu čovječanstvo se okreće. Ljudska sudbina doživljava prevrat uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih. Uskrsnuće Isusa Krista je dokaz njegove pobjedonosne moći. Ono je također navještaj onoga što i nas čeka u konačnici. Od te činjenice stvara se poseban odnos između Isusa Krista i svakog čovjeka. Isus Krist od sada je središte svijeta. Isus Krist utjelovljen, raspet, umro, uskrsnuo i slavni. Po Kristovu utjelovljenju i njegovoj smrti, Bog je došao pozvati sve ljude na novi život. “Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao Bogom”, govorili su crkveni oci. Bog je došao na zemlju u drugoj osobi Presvetoga Trojstva, pokrenut poniznošću, jer je nošen ljubavlju. Uzašao je na nebo te privlači sve ljude. U tome silaženju do dna i uzdizanju u slavu sav je smisao Uskrsa. Odnos čovjeka s Bogom nije samo osobni i pojedinačni. To je odnos ljudi među sobom. Krist je na zemlji okupio učenike koji su nastavili njegovo djelo, a nakon svojega povratka Ocu ostavio je kao poglavara Crkve apostola Petra: “Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju” (Mt 16,18), i “Pasi jaganjce moje!” (Iv 21,15). Tako se Crkva postupno organizirala svojom hijerarhijom i svojim obredima. Crkva nije puka organizacija, premda ima organizaciju. Crkva je prije svega skup, zajednica, otajstveno Tijelo. Crkva je jedinstvo onih koji priznaju Isusa Krista i koji su otajstveno ujedinjeni u Kristu, a organizacija je samo u funkciji tomu jedinstvu. Ono što čini Crkvu Crkvom, jest Duh Sveti. Prema tome, Crkva je zajednica braće Isusa Krista sjedinjenih Duhom, u ljubavi. Crkva je sveta, jer njezini članovi žele stići k savršenosti jedinstva i u njima je već djelotvoran Kristov život. Crkva je i grešna, jer su njezini članovi još na putu i nisu još postigli puninu jedinstva s Kristom. Crkva je djeliteljica sakramenata, izvanjskih znakova kojima se daje nevidljiva milost. Duhovni rast se usko povezuje sa sakramentima, koji se dijele u Crkvi i po Crkvi. Crkva nikada nije prestala nuditi čovječanstvu poruku spasenja. Gospodin Isus, kako kaže Drugi vatikanski sabor, vrhunac je ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju sve težnje povijesti i civilizacije, središte ljudskoga roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji. (GS 45). I obratno, Krist za Crkvu zadržava odnos zaručnika prema zaručnici. (priredio o. Mato Miloš)
