Duhovne vježbe – zrenje osobnosti
Konačni izbor kojim se postiže zrelost osobnosti, ne postiže se izvanjskim pritiscima, vještinom koju može izazvati voditelj duhovnih vježbi, ili emocijama koje pobuđuju trenuci napetosti, nego slijedeći normalni psihološki postupak jednog životnog sazrijevanja. Refleksija čini da čovjek bolje spozna odnos nadnaravnih stvarnosti sa samim sobom. Molitva čisti osjećaje koji kao oblaci ne dozvoljavaju da prodire sunce milosti. Osobni rad i odluke pokreću volju da prihvati plan kojeg želi Otac nebeski. Samo s normalnim razvitkom unutarnjeg postupka, u osobnom kontaktu s Bogom, čovjek otkriva Božju veličinu i u tom svjetlu svoje poslanje na svijetu. Povezanost čovjeka s drugima posljedica je predstavljanja sveopćeg plana spasenja. Čovjek u ozračju objektivnosti i pounutrašnjenja, bez nasilnog potresa koji dolazi izvana, objektivno shvaća konkretne stvarnosti i svoju povezanost s njima. Svijet koji se pred njim otvara neprimjetno izvodi duboki preobražaj njegova bića. Iz toga slijedi prosvjetljenje i jasnoća Božjega plana, “misterij”, o kome govori sv. Pavao, i u isto vrijeme, polazeći od ucjepljenja svoga života na Krista, Crkvu i čovječanstvo, otkriva način kojim Bog djeluje, u svijetu i u čovječanstvu, odnosno shvaćanje “znakova vremena” neprestanog Božjeg djelovanja, snage koju Bog stavlja u njega, Duha Svetoga, sakramenata, Crkve, pomaganja drugima, poštovanja ljudske osobe. Slušanjem, razmatranjem Božje riječi, čovjek se priprema za najviši stupanj štovanja Boga, a to je liturgijska euharistija. To znači sudjelovanje u otajstvu Crkve, živjeti pashalno otajstvo preko smrti svega onoga što nije Krist, za uskrsnuće s njime na novi život. Tako se čovjek osjeća ucijepljen na Crkvu koja je otajstveno Tijelo Kristovo. Euharistija je žrtva, posadašnjenje žrtve na križu Isusa Krista. Ona je više od obične gozbe. “Njezina je cijena smrt Jednoga, i uzvišenost ove smrti je prisutna u njoj. Kad slavimo euharistiju mora nas ispuniti strahopoštovanje pred ovim otajstvom, zebnja pred tajnom smrti, koja postaje prisutna među nama. Prisutno je u isto vrijeme i to da je ova smrt pobijeđena uskrsnućem, i da mi stoga možemo pristupati ovoj smrti kao slavlju života, kao preobrazbi svijeta.” Kršćansko slavlje, euharistija, seže do dubine smrti. Euharistija nije pobožna zabava i razonoda, još manje religiozno uljepšavanje. Ona seže do krajnjeg dna “koji se naziva smrt, i otvara put u život koji nadilazi smrt”. “Štovanje euharistije nije toliko štovanje jedne nedostupne transcendencije koliko štovanje Božjega spuštanja k nama.” U euharistiji susrećemo žrtvu Isusa Krista i toj žrtvi samu ljubav. Ljubav možemo shvatiti samo ako sami ljubimo. U euharistiji, “ne samo da upoznajemo ljubav, nego i sami počinjemo ljubiti. Stoga je euharistijsko štovanje točka u kojoj se susreću osobno i sakramentalno, sakramentalno i društveno – točka u kojoj je usidrena apostolska i duhovna životnost Crkve i našega služenja istodobno.” Čovjek se u duhovnim vježbama, pod vodstvom voditelja, koji osobito na početku duhovnih vježbi, usmjerava rad i kontrolira napredak, sve više poistovjećuje sa stvarnošću, shvaća svoj odnos i odgovornost te dostiže životni izbor. Taj postupak, kao i svaki životni postupak, odvija se stupnjevito. Može biti ostvaren na više načina, slijedeći konkretne crte. Taj se pluralizam treba kretati unutar serija čvrstih napomena koje skupa oblikuju samu strukturu stupnjevitog rasta. Voditelj duhovnih vježbi se vrednuje ne po svojoj dužnosti koju je primio, nego po tome što je na neki način ekspert života po Duhu Svetom, koji s jasnoćom zna naslutiti duhovne potrebe pojedinih osoba koje obavljaju duhovne vježbe, koji sa sigurnošću zna ući u kulturne i duhovne zahtjeve vremena, koji s vjernošću zna prenijeti ono što Duh Sveti traži od svake duše, te u svakoj situaciji znade posvjedočiti delikatno duhovno prepoznavanje. Voditelj duhovnih vježbi nije toliko učeni teolog koji raspravlja o duhovnoj nauci, već onaj koji inicira da duhovne vježbe budu prepoznavanje Duha Svetoga, onaj koji odgaja za radost hodanja prema unutarnjem evanđeoskom svjetlu. Duhovne vježbe trebaju uistinu biti škola crkvenog iskustva u Kristovu Duhu. Rast duhovnog života je naporan i čovjek treba biti ustrajan na tome putu. Samo naporom i ustrajnošću dolazimo do konačnog cilja: sjedinjenja s Bogom. Duhovnom rastu treba dati prednost. Ne trebamo trošiti vrijeme na nevažne stvari. Ako su duh i tijelo u miru, mi smo onda uravnotežene osobe. Vladati sobom divan je osjećaj. Biti duhovan je uzvišeni osjećaj kojega samo duhovna osoba može osjetiti. Borimo se da nam duh bude smiren. Duhovnost se u čovjeku osjeća kao nevidljiva sila. Onaj tko je pošao putem duhovnosti nikada neće na tom putu stati. On uvijek ide naprijed. To je put bez povratka na staro. Postignutu slobodu duha valja hraniti teološkim krepostima: vjerom, nadom i ljubavlju. A ove se kreposti hrane molitvom, koja se u klasičnom učenju dijeli na: usmenu, mislenu, kontemplativnu i mističnu molitvu, o kojima ćemo govoriti u nastavku naših razmišljanja o duhovnosti i kršćanskoj molitvi. (o. M. M.)
