Sijati evanđeosku misao
Svaki kršćanin ima svoj vrt. Može to biti njegova obitelj, prijatelji, susjedi, kolege na poslu…Svaki kršćanin treba djelovati u konkretnom „vrtu“ i tamo ima samo njemu svojstven zadatak. Dobio je sjeme koje treba posijati. Razmišljati o kršćanskoj misiji u svijetu nije loše, ali to nije ništa konkretno. Možemo si postaviti pitanje, gdje možemo zasijati sjeme evanđelja sukladno ovoj Isusovoj prispodobi? Bog je na početku pri stvaranju čovjeku dao vrt o kojem se trebao brinuti. Čovjek nije trebao ići daleko da bi došao u svoj vrt, vrt je bio veoma blizu. Čak štoviše, on je u njemu živio. I naš je vrt veoma blizu. On može biti naš dom ili neko mjesto nedaleko našeg doma. Ako zrno ostane u vrećici ili u ruci, ništa se neće dogoditi niti će se ispuniti išta od našeg očekivanja. Danas, pa i za nekoliko godina broj zrna se neće promijeniti. Ako evanđelje uzmemo samo za sebe, također se ništa neće dogoditi. Istina evanđelja izlazi jedino tada kada ju naviještamo i proživljavamo. Istina evanđelja izlazi jedino tada kada smo spremni za nju i život svoj dati. Ali ako si ju ostavimo jedino za sebe, izgubit ćemo ju. Zrno mora doći u kontakt sa zemljom. Ono ne smije biti oštećeno. Mora biti baš takvo kakvog smo ga dobili. Ništa mu ne treba dodavati niti iz njega uzimati. Danas ljudi traže i žele upoznati Boga. Najbolje ga upoznaju preko Isusa Krista koji je opisan u Božjoj riječi. Ta Božja Riječ je Njegova uzvišena milost koja ulazi u čovjekove misli. Može se dogoditi da tamo ostane prilično dugo. Vremenom se ipak može dogoditi čudo. Božja riječ dodiruje čovjekovo srce i Kraljevstvo nebesko tada pokazuje svoju moć. Kakav je to život u zrnu? Mnoge stvari danas možemo istražiti i analizirati ih do samih detalja. Možemo utvrditi od čega se sastoje. To također možemo i sa zrnom sjemena. Ali život u njemu ostaje tajnom. Evanđelje ima u sebi nešto što ni najmudriji ljudi ovog svijete ne mogu razumjeti. Čovjekov karakter može promijeniti jedino Božja sila koja je sakrivena u Njegovoj riječi. Bolje je izreći jednu Božju riječ u kojoj je sakrivena Božja sila za Kraljevstvo nebesko, nego tisuće ljudskih riječi. U jednostavnoj Božjoj riječi je svemoguća Božja sila koja nas mijenja. Nitko ne može stvoriti evanđelje koje je u stanju promijeniti čovjeka, jednako kao što niko ne može načiniti zrno koje kada bacimo u zemlju donese plod. Život može dati jedino Bog. On je sve stvarao svojom riječju i zbog toga Njegova riječ ima silu. Sve ostale riječi su samo teorija koja nas o nečemu može informirati, ali one ne donose život. Sjeme evanđelja koje držite u rukama, stvorio je Bog. Možemo ga primiti od Boga koji daje život. U suprotnom nećemo imati ništa. U ovoj prispodobi Isus apelira da zrno ne držimo u ruci već, da ga bacimo u zemlju. Trebamo poduzeti samo malo, reći ljudima radosnu vijest evanđelja. Reći to ljudima oko nas koji su na tom našem polju. Možda nam nekad izgleda nerazumno posijati to jedno jedino zrno jer nam nakon toga ništa ne ostane. Je li stvarno nerazumno kako govori sveti Pavao vjerovati u raspetoga Krista da je On rješenje i nada za današnjeg modernog čovjeka. Zasijano sjeme počinje rasti. Ova prispodoba je posebna i očituje se u tome što govori o uspjehu. U njoj nije izražena niti jedna sumnja ili strah da bismo nešto mogli izgubiti. Bog stvarno čini najveće čudo kada nam daje svoju riječ koja počne rasti i donositi plod. Kada ljudi nešto rade tada se stvara velika buka. Kada Bog stvara, kada drvo raste, kada se širi Kraljevstvo nebesko, to je bez buke i neprimjetno. To je čudo Božje milosti. Iz malog sjemena izraste veliko drvo. Bog nam je dao zadatak ali nam je ukazao i veliko povjerenje. Dao nam je to najljepše što nam je mogao dati – evanđelje, radosnu vijest. Nemojmo mu dodavati niti ništa oduzimati iz njega, jer kada ga posijemo dobit ćemo mnogostruki rod. U toj prispodobi je pokazano da vječni život zavisi o tome da odradimo taj jednostavni posao – sijemo evanđelje i tada ćemo kao plod dobiti duhovne plodove po kojima ćemo kao narod biti prepoznatljivi. Imat ćemo: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Galaćanima 5,22.23.
