Glas iz Karmela

KONKRETNA SLIKA LJUBAVI

            Sv. Terezija od Djeteta Isusa je duhovni majstor. Ona zna da je “pretovarena milošću za sebe samu i za mnoge druge, ali svo svoje razumijevanje pripisuje jedino i samo Gospodinu, u čijoj prisutnosti živi i čiju Radosnu vijest halapljivo meditira.

            Začudna je ta svijest dobivenih blaga … “Isus je želio u meni razviti svoje

milosrđe; jer sam bila mala i slaba, spustio se k meni te me podučavaše u tajnosti stvari svoje ljubavi. Oh, kad bi mi učenjaci koji čitav svoj život provode u studiranju postavljali pitanja, bili bi sigurno začuđeni, da 14 godišnje dijete razumije tajne Savršenosti…, da se mora biti siromašan duhom, da bi se bilo njihovim dionikom! “

Dvije godine prije smrti Terezija je rekla: “Isus podučava bez buke riječi… Nikad ga nisam čula govoriti ali osjećala sam, da je On u meni, svaki trenutak, On me vodi i sugerira mi što trebam reći ili činiti.“ To su neki aspekti njenoga poslanja. Terezija nas poučava u tome, kako trebamo živjeti male stvari svakog dana. 

Kao poslovni ljudi, Louis i Zelija Martin duhovni su realisti, kojima materijalne brige nikad nisu mutile pogled prema nebeskom horizontu. Terezija je naslijedila taj pogled. Uvijek je bila pod utjecajem prolaznosti vremena (njena zastrašujuća brzina) i našim zadnjim ciljem. Rado je ponavljala stih od Lamartin-a, koji joj je tata  često citirao: “Vrijeme je tvoj brod, a ne tvoj ostanak“ Mi smo na putu ka “vječnoj obali“.

            Za Tereziju je vrijeme podvrgnuto Božjem planu: ono je trenutak između dvije vječnosti. Sadašnji trenutak je dakle dragocjen: “Jedan  trenutak je blago“, “svaki trenutak je vječna radost za nebo.”

            Na zemlji nam ne može ništa biti dovoljno veliko: “Ovdje nema ništa vječno, što bi  nas zadovoljilo: jednoga dana posjedovat ćemo i mi sami božansko postojanje; postoji samo Isus, koji jest, a sve drugo nije.“ Terezija hoće dakle “koristiti“ najkraće trenutke . Ona piše: “Moj život je samo jedan trenutak, jedan trenutni sat. Moj život  samo je jedan jedini dan, koji mi uzmiče i odmiče. Ti to znaš, o moj Bože, da bih Tebe ljubila na zemlji, nemam ništa osim ovoga danas.“

       Kao revna čitateljica Evanđelja i iskusna mističarka  Terezija je prevladana ljubavlju, kojom Bog ljubi svakoga od nas. Terezija piše: “Kao što sunce istovremeno obasjava cedar i svaki mali cvijet, kao da je sam on na zemlji, tako da se naš Gospodin bavi sa svakom pojedinom dušom tako posebno, kao da njoj nema jednake. “Ipak ova se ljubav može samo tada razviti, kada se ni u čemu “ ne opire milosti.“ I ovu milost Terezija očekuje od Boga.

Čak u noći vjere ona čuva najdublje uvjerenje da je beskonačno ljubljena: “Oh, moj Isuse, možda je to varka, ali meni se čini da nije moguće da Ti ispuniš jednu dušu sa više ljubavi,

kao da si time moju ispunio.“ Osobna privilegija? Terezija zna sasvim dobro, da to nije slučaj, ali ona naglašava uvjet za to: “Oh Isuse! Osjećam, kada bi našao, manju dušu od moje, što doduše izgleda nemoguće, tada bi Ti imao zadovoljstvo, obasuti nju sa još većim milostima, ukoliko se ona prepusti sa punim povjerenjem Tvojem bezgraničnom milosrđu.”

“Kad bi ti znao, u čemu se sastoji Božja milost i tko je taj, koji ti govori …” govori Isus Samarićanki (Iv. 4,10). Iznenađenje naše male Samarićanke iz Lisieux-a naočigled Božje ljubavi prije svega potječe Isusovim čovještvom, ovim “malim božanskim bratom“, kako ga Terezija opisuje u svojoj prvoj pjesmi “Isus je Božje krsno ime“, piše Dom Louf.

Terezija je zanesena što vidi “ludost ljubavi za Božju Riječ“ , koja “se spustila” ovoj zemlji progonstva i trpljenja i želi umrijeti da bi duše povukla gore do krila vječnog ognja blaženog Trojstva. “Ja se ne mogu bojati Boga koji se za mene učinio tako malenim… Ja ga ljubim! Jer On nije ništa drugo nego Ljubav i milosrđe.“

            Koje riječi pohvale i ljubavi izražava Terezija! Isus je njena “Ljubav“, njena  “jedina Ljubav “ , njen “prvi“, “veliki prijatelj“ , “jedini prijatelj“ , njen “Kralj“ i “Učitelj“, njeno “Sve“  i njena “neizreciva slast“, njen “brat“ i njen “Zaručnik“, njena “Domovina“ i njena “livada“ ,  “cvijet nad cvjetovima“ i njeno “Sunce“, njen “ocean“ i “jedina ljepota“.

            Njen rječnik mnogo govori. Kada u njenim spisima često dolaze riječi: “ljubiti“ (704 puta), “ljubav“ (756 puta) , “srce“ (963 puta) , “duša“ (843 puta – njena vlastita duša i onih drugih, za koje neprekidno moli) , sve bivaju  nadmašene imenom “Isus“ (1616 puta).

            U Isusu svima se nama pokazuje “Bog“ (895 puta). Kad Terezija govori “o Bogu” ili o “dragom Bogu”, često ima Isusa pred očima. Riječ otac (za Boga) dolazi samo 69 puta; riječ Sv. Duh samo 22 puta; Trojstvo spominje samo 28 puta.

            Terezija dakle prodire prije svega kroz misterij Isusa u tajnu Trojstvenog Boga i njegove čovječnosti. Prodire, to je čak premalo rečeno… Terezija se baca unutra, radikalno se upušta na to, daje sve što ima, sve što ona jest, ona se gubi u “Isusu samome“ , da bi se u Njemu našla sve više i više preobražena i da bi u Njemu pronašla također svakog čovjeka i svaku stvar. Njena usamljenost je solidarna, njena šutnja puna zvuka. Njena pustinja u sebi sakriva zdenac.