TIJELO U MOLITVI – 2
Blaženi Humbert de Romanis, tumačeći Pravilo Braće propovjednika (dominikanaca), navodi brojna mjesta iz Biblije koja preporučuju moliti tako da se padne licem do zemlje i preporučuje takvo držanje u molitvi. Iz Knjige o Tobiji: „Tri sata prostrti zahvaljuju Bogu« (Tob, 12), Iz knjige o Juditi: »Judita padne licem na zemlju, posu glavu pepelom te jakim glasom vapijaše Gospodinu” (Jud, 9), Takvo držanje nadasve izražava poštivanje i poklonstvo; tako se ponašao Abraham pred tajanstvenim posjetiocima (Post. 17), sveti Mudraci pred djetetom Isusom (Mt” 2), anđeli i starci u Otkrivenju (4 i 7): »Svi anđeli koji stajahu oko prijestolja padoše licem na zemlju da se klanjaju Bogu.« Poljubiti zemlju i to je stav pun smisla. Henri Caffarel navodi ovo iz jednog primljenog pisma: – Katkada, dok sam u crkvi, poljubim tle u znak ljubavi i poniznosti. Potpuno je drukčije, ne manje pobožan, uspravan stav što ga također vole neki s kojima se dopisujemo. Neki nam svećenik piše: – Ako me odviše salijeću rastresenosti, stojim uspravno da »nađem svoj put«. Za mene je to doista izvrstan stav prinosa Bogu. Neki nam čitatelji govore o čvrstom držanju. Drže se budno, pozorno i spremno da bi čuju Gospodina. Takvo nam držanje prikazuju slike na zidovima katakomba, Osobe mole uzdignutih ruku. Prvi kršćani voljeli su takav stav i držanje; njime su izražavali poštovanje, budnost, odcijepljenost od zemaljskih stvari, spremnost da vrše Božju volju. Neki se prikazuju Bogu raskriljenih ruku: – Nekad se na čas prostrem na tle. Katkada rado raskrilim ruke li obliku križa jer mi se čini da se u tom položaju mogu bolje predati Bogu. Dok pišem izgleda mi ovo smiješno, ali nipošto nije. To su izvanjski stavovi koji, iako blijedo, nastoje izraziti želju duše da se oslobodi i poleti Bogu u susret. Napominjem da su ovo riječi mlade žene, majke više djece, koja je osim toga zaposlena izvan kuće. Čini nam se da ona savršeno izražava potrebu za potpunom istinom i u molitvi ‘i u životu za kojom vape naši suvremenici. Oni bi se željeli osloboditi ljudskog obzira i pritiska koji su često mučili kršćane 19. stoljeća i ići Bogu čitavim svojim bićem. Victor Poucel piše: “Vratimo se korisnoj upotrebi tijela. Poštujmo tijelo zato što nam pruža prvu i čvrstu stepenicu našeg uspona. Sveta Božja Crkva puna je valjanih ljudi koji ulažu mnogo životnog truda u molitvu, a u njoj ne uspijevaju. Nije li to zato što su nepažnjom propustili da stanu nogom na prvu stepenicu? Ne tužite li se na stalnu rastresenost? Ne govorite li da tom zlu nema lijeka? Nije li to zbog toga što se odviše igrate anđela, to jest ne oslanjate li se odviše na snagu svoga duha? Što radite sa svojim tijelom? Prepušteno sebi što će drugo nego spavati ili vas smetati? Ovaj neotesanac (tijelo), zapostavljen, mogao bi vas svojom naivnošću mnogočem naučiti. Da izbjegnete pitanje brata magarca, jeste li ikada pomislili da biste mogli udobno na nj zajašiti? On nam se rado umiljava čim osjeti da smo čvrsto zasjeli u sedlo! Da, tijelo moli. Ruke što ste ih u Lurdu širili u obliku križa molile su kao što su na križu molile Isusove ruke. Kada prestanete radom i sklopite ruke te čvrsto stisnete prste, ovo ujedinjenje vaše duhovnosti i tjelesnosti oslobođenih od ostalih smetnji, nije samo kako se nekome čini »tjelesno raspoloženje« za molitvu, već je to bitni sastojak vaše molitve. Vaše ruke mole. Vaša je duša, veli Sveto pismo, u vašim rukama. Lagano sklapanje ruku, što vam često pomaže sabranosti, čin je vaše gorljivosti. Uostalom, što vrijedno imate u sebi čime biste Boga mogli zadiviti? Ne zna li on bolje od nas koliko se duhovnosti krije u ovim rječitim kretnjama koje ne žele lagati? „Može se govoriti o znanosti molitve. Bitno je poznavati njezine zakone. Ipak to nije dovoljno jer je molitva također umijeće i vještina; u njoj se treba vježbati. No molitva je prvotno i prije svega Božji dar. Tko je shvatio njezinu važnost i potrebu zbog savršenije spoznaje Boga – govorim o dubljoj spoznaji – mora najprije moliti za milost molitve. Da, molite da isprosite molitvu. Molitva je u nama plamen što se uzdiže prema Bogu. Treba je umoliti u Boga kao što je Ilija sazvao s neba oganj na naslagano drvo za žrtvu paljenicu; zato je valja tražiti ustrajno i ponizno, nestrpljivo i uporno. Ne zaboravimo da Isus hvali nametljiva prijatelja koji nije sustao dok nije postigao što je htio. Jedino molitva koja silazi od Boga uzlazi do Boga“, napisao je C. H. Spurgeon