POSTAT ĆU VELIKA SVETICA
Nastavljamo u ovoj emisiji slijediti razvojni put sv. Male Terezije. „Jadna Terezija? Slaba Terezija? Dijete pritisnuto “nevoljama života“? Činjenica je da je sama Terezija u za nju nesvjesnim raspoloženjima oblikovala svoju vlastitu budućnost u odgovornoj slobodi uz pomoć brojnih osobno izabranih odluka. Ova raspoloženja (koje nam psihoanaliza može pokazati) ona može nadvladati, da se u nuždi ako ju previše nadvladavaju, jednostavno odupre. Ona se dakle u svome životu ne da slijepo voditi od svojih nagona, nego se ravna prema jednom realnom i inteligentnom planu, pri čemu se orijentira prema objektivnom dobu. Jasno je i legitimno da ta potraga za idealom – kod Terezije kao i kod svakoga od nas – ima sasvim osobnu crtu i da je ona dijelom određena događajima odnosno pred poviješću njene psihe.
Terezija nije dakle jednostavni produkt svoje prošlosti i svoje duševne strukture. Sasvim svjesno otvara se odnosu, u kome se Bog i čovjek istovremeno angažiraju. Ona često ustanovljuje djelovanje toga Drugoga u njoj. Ipak bez njene vjernosti s kojom se na to upušta, ne bi se njena ljubav prema Isusu i njeno uvjerenje, da je od Njega voljena, nikada tako suvereno razvilo niti bi imalo takav žar.
Vratimo se sada u Terezijinu mladost i pogledajmo, kojim slobodnim odlukama donosi slabost svoga djetinjstva i nesvjesne terete svoje prošlosti kroz vezu s Bogom njenoga srca. Vjera je u obitelji Martin igrala životno neophodnu ulogu . S pet i pol godina i vrlo očarana morem (“veličina i moć dragoga Boga“) stvorila je Terezija “odluku, nikada moju dušu otkloniti pogledima Isusovim.” Ona se trudila revno za to, da odbacuje raspoloženja svoje tvrdoglavosti, koja “je uvijek bila spremna, postići svoj cilj.“ Bog ljubavi, koji joj biva približen, vrijednost kreposti i molitve, perspektiva vječne nagrade oduševljavaju ju.
Otprilike u dobi od oko devet godina zaključuje: “Postati ću velika svetica.” Terezija “nije mislila, da se mora puno patiti da bi se stiglo ka svetosti.“ Naskoro će toga ipak postati svjesna, odvajanjem od Pauline koja je ušla u Karmel, i na to regira sa velikodušnošću; ona shvaća da u predanju sam sebe “svaka je duša slobodna, odgovoriti Gospodinovim ponudama, malo ili puno učiniti za Njega, uz odabir žrtava koje On zahtijeva.“ Ona kliče:“ Moj Bože, ja izabirem sve, ja ne želim biti polu-svetica…“
Bilo bi dakle vrlo nepravedno zatvoriti oči pred Terezijinom patnjom i slabošću u njenom djetinjstvu. Ispod pepela njene nemoći, da svlada svoju osjetljivost ipak već žari vatra njene tako ponizne i ustrajne ljubavi k Isusu. Već se pokazuje znak za to, što će kasnije u Karmelu biti njena uzrečica: “Sam Isus.“
Njena Prva Sv. Pričest u dobi od jedanaest godina i 4 mjeseca je ispunjenje dugo njegovane želje i početak novog i intenzvinog oduševljenja. Osim toga Terezija ima iskustvo radosti Njegove Prisutnosti: “To je bio poljubac Ljubavi, osjećala sam se ljubljenom i također sam rekla: „Ja Te ljubim i poklanjam se Tebi zauvijek … “ Odavno su se Isus i sirota mala Terezija pogledali i razumjeli… Ali toga dana nije više bio samo pogled , nego urastanje u ljubavi jedno u drugo, nisu više bili dvoje, Terezija je nestala, kao što se kapljica vode izgubi u prostranom moru. Samo je Isus ostao. On je bio Gospodar i Kralj.”
U Terezijino vrijeme samo se rijetko dopuštalo primiti pričest : oko dvadeset puta godišnje, uglavnom uz najznačajnije liturgijske blagdane. Terezija je često bila ganuta ovim dolaskom Isusa u Euharistiji, o čemu svjedoči npr. njena druga Sv. Pričest: “Kako sam ljupko sjećanje zadržala na taj drugi posjet Isusa!… Ponavljala sam si riječi Sv. Pavla: „Ne živim više ja, nego Isus živi u meni! “O nekoj drugoj pričesti: “ Do tada sam patila ne voleći patnju, ali od toga dana dalje osjetila sam pravu ljubav za to. Osjetila sam također zahtjev, jedino voljeti dragoga Boga, radost nalaziti samo u Njemu. “
Već smo govorili o tim velikim patnjama, koje je Terezija iskusila, nemoć, koja ju je vezala na sebe, tu pretjeranu osjećajnost, koja je još povećavala patnju i poniženje. “Imala sam doduše, veliki zahtjev vježbati kreposti, ali ipak sam se pritom upravo čudno ponašala“, objašnjavala je kasnije s puno humora i pritom je ciljala na to, kako “nesnosna“ je bila do svoje 14. godine života.
U Božićnoj noći 1886. – koju je Terezija opisala kao “noć njenog potpunog obraćenja“ pod naizgled banalnim okolnostima – uspjelo joj je prvi put zapravo, suze zadržati i ostati radosnom. Konačno joj je uspjelo, što prije toga tisuću puta nije mogla postići. To je kao rođenje njene osobnosti, odlučna rekonstrukcija njenog unutarnjeg bića, konačni proboj njene izvorne snage. Ali Terezija je upućivala na to, da za vrijeme duge protekle borbe “nije joj nedostajalo njene dobre volje“. Stvarna “Božićna milost “ to su tih “deset godina“ vjernog i poniznog, ipak naizgled neplodnog napora.“ Morala sam si tu neprocjenjivu milost, tako rekući, kupiti preko mojih želja. “Ona prepoznaje u toj pretvorbi milosrdnu Božju Prisutnost: “U jednom trenu Isus je izvršio, što meni u deset godina truda nije uspjelo.” Sada može posvjedočiti: “Terezija je ponovo našla svoju duševnu snagu, koju je izgubila u dobi od četiri i pol godine i koju će ona sada zauvijek čuvati!”