Božić je poziv da budemo slika Božja u svijetu

U božićnoj liturgiji i u pobožnosti, koja se neposredno iz te liturgije razvila, Isusovo tjelesno rođenje često je predstavljeno kao povratak u raj iz kojega je čovjek istjeran zbog neposlušnosti Bogu i njegovim planovima. Tako jedna antifona za božićno bdijenje kod istočnih kršćana pjeva ovako: Raduj se, Jeruzaleme, i svi vi što ljubite Sion, pridružite se našemu slavlju. U ovaj se dan lome vjekovne verige Adamove osude, za nas se otvara raj, zgnječena je zmija te vidi kako ona, što ju je nekada varala, postaje Majkom Stvoritelja. Božićno drvce uz jaslice asocira na dramu Edenskoga vrta, izgubljeni raj i ponovni povratak u prvotno blaženstvo. Papa Benedikt XVI. upravo u božićnom drvcu vidi pristup središtu samoga božićnog otajstva … jer to je stablo sada tu kao ponovno nađeno stablo života iz raja kojemu kerubini više ne brane pristup. Isus je tu kao dijete, nejak, privlačan, Emanuel, Bog koji je dohvatljiv i kojega možemo osloviti s ti. U djetetu Isusu prepoznajemo i primamo plod života. Stablo djeteta Isusa, koje nam to govori, istodobno je i pokaznica: pojavak onoga koji je kruh života, očitovanje spasa. Ono je i križ te je stoga moglo postati oltarom. Dijete u rukama drži križ i trnovu krunu, znakove ljubavi koji potom drvo pretvaraju u križ, a križ u stol vječnoga života. /fra M.B./ Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet. Ovo je središnja poruka božićnog otajstva. Svjetlost koja obasjava tamu. Obilježje tame je odsutnost života. A nama je poznato kako volimo živjeti. Volimo osjećati život u svojim rukama, osjećati se kako smo nekome važni, kako nas netko ljubi. Samoća i udaljenost od drugih, od onih koji nas ljube izaziva nemir u nama, osjećamo se izgubljeni. To je djelovanje tame – izgubljenost, malodušje, odsutnost mira, uznemirenost, strah. Isus Krist je svjetlo koje razgoni tamu. Po njemu sve postade, on je naš mir, naša radost, naša nada, on je naš put, život i istina. Možda se sve to čini kao da i nije tako važno. Uostalom, što nama znači događaj rođenja nekad davno, kada svijet nije uopće izgledao ovako kako izgleda danas. Nije bilo struje, nije bilo nafte, nije bilo automobila, nije bilo mobitela, nije bilo interneta. Danas se čini kao da je čovjek zavladao svime i da mu nije potrebno da ga netko spašava ili da nekakva svjetlost dolazi na svijet. Pogledajmo malo dublje u sve to. Ovo naše vrijeme je vrijeme kada neprestano traju ratovi, svakog dana na stotine ljudi biva ubijeno. Poplave, požari, sniježne oluje su jače nego ikada prije u povijesti. U sjevernoj Africi ljudi umiru od gladi. Ljudsko ropstvo je daleko od toga da je nestalo – žene se prisiljava da se prostituiraju, djeca rade samo za šaku riže. To je mali obris našeg vremena. Što je tek s radijacijom o kojoj se ne govori, o nuklearnim pokusima o kojima javnost ništa ne zna, o oblaku radijacije koji se pojavio nedavno na području istočne Europe. Isus je došao da nam pokaže smisao patnji. Da nam pokaže da je svo stvorenje usmjereno prema Gospodinu. Da je slava Božja skrivena u našem svakodnevnom životu. Pozvani smo u Očev dom. To je poruka Božića. Da smo svi mi pozvani biti sustolnici Božji, braća i sestre. Mi smo oni koje je Gospodin poslao da donesemo Svjetlo bližnjima. To je potrebno u svakom vremenu. Sv. Irenej Lyonski, biskup iz 2. st. napisao je da je živ čovjek slava Božja. Svi mi smo živa slava Božja, a to nam je otkrio Isus Krist, svojim rođenjem i životom te smrću i uskrsnućem. Božić je poziv da budemo slika Božja u svijetu. To ostvarujemo kroz nasljedovanje Isusa Krista. On nam je pokazao put. Ljubiti Boga svim srcem i svom dušom i svim umom svojim te ljubiti bližnjega kao samoga sebe. Uzeti križ života svaki dan – ići na posao, raditi, nastojati oko dobra. Mi smo ti koje je On izabrao da budemo Svjetlo onima oko nas. Nemojmo biti tužni jer ne osjećamo prisutnost Božju, nemojmo misliti da zato jer nam On ne odgovara na molitve da nije tu. Kroz ljubav se očituje Njegova prisutnost. Zašto je tako? Zato jer unutar Presvetog Trojstva jedini odnos koji mi, kao ljudi možemo razumjeti, da se približimo toj ispunjenosti života jest ljubav. Ljubav je granica našeg shvaćanja. Otac ljubi sina u Duhu Svetom. Iz te ljubavi nastao je kozmos, zemlja, čovjek. I on želi da svaki čovjek, svaki, uđe u tu ljubav. To je Božić. Očitovanje Božje ljubavi. Sv. Ivan od Križa nas uči, da se ljubav ne sastoji u tome da se u sebi osjećaju velike stvari, nego da se osjeća velika lišenost i da se trpi za Ljubljenoga. Zato mi ne prepoznajemo odmah Božje tragove u našim životima. Patnja nas čini prijemljivima za Boga jer se sve više oslanjamo na Njega a ne na sebe. To znači biti dijete Božje – da dopustimo Njemu da nam progovara kroz naš život. To znači da u nečijem osmjehu, lijepoj gesti, poklonu, susretu, vremenu koje posvećujemo nekome, novcu koji darujemo da netko ima kruh, posjetiti bolesnog, zaogrnuti gologa, nahraniti gladnog, napojiti žednog – to su bljeskovi Neba na zemlji. Budimo i mi dijete Božje, neka se kroz naš život očituje lice Krista. To ne znači isključiti bol i patnju. Ljudski život nije ni crn ni bijel, on je mješavina jednog i drugog. Na nama je što ćemo izvući iz naših života. Ljepotu ili ružnoću. Slijedimo Krista i budimo jedni drugima blagoslov. /M. K/