TEREZIJIN ČIN PRIKAZANJA I PATNJA
U ovoj emisiji ponovno nastavljamo govoriti o Terezijinom Činu prikazanja Milosrdnoj Ljubavi.
Čin prikazanja milosrdnoj Ljubavi koji je Terezija prva učinila nije trebao biti nešto osobno i rezervirano za nju samu. U pismu sestri Mariji od Presvetog Srca, koje se sada nalazi u XI. poglavlju knjige Povijest jedne duše, traži od Boga da sam odabere “legiju malih žrtava koje su vrijedne Njegove ljubavi”. To znači da se ne samo gorljive duše, već i sve one koje nemaju ništa, a svjesne su svoga siromaštva i bijede, mogu prikazati božanskoj Ljubavi. Zapravo, to prikazanje ima određenu svrhu ispraviti nesavršenost; nadoknađuje njihovo siromaštvo zamjenom njihove osobne ljubavi s Božjom vlastitom ljubavi. “Moja slabost”, rekla je Terezija, “je ta koja mi daje smjelost da se prikažem žrtvom Njegove ljubavi”.
Jasno je da ako iz tog prikazanja milosrdnoj Ljubavi želimo izvući sve plodove koje joj je određeno da proizvede, ne smijemo se zadovoljiti izgovaranjem riječi, čak i ako je to učinjeno sa žarom. Moramo živjeti svoje prikazanje. Na to nas upozorava i sama Terezija, što se vidi iz onoga što je rekla onome koji se pretjerano bojao Božjih sudova: “Čini mi se da neće biti presude za žrtve ljubavi već da će dobri Gospodin požuriti uzvratiti vječnim radostima Njegove vlastite ljubavi koju će gledati kako svijetli u njihovim srcima”. A sestri koja ju je pitala, “da bi uživala u toj privilegiji, je li dovoljno izgovoriti svoj čin prikazanja?”. Ona je odgovorila: “Oh! Ne! Riječi nisu dovoljne! Da bismo uistinu bili žrtva ljubavi, moramo se u potpunosti dati. Ljubav će nas progutati do te mjere da se predamo ljubavi“.
Onaj tko se prikazao milosrdnoj Ljubavi mora dati sve od sebe da živi u neprekidnom činu ljubavi. Mora se truditi ugoditi Bogu ispunjavajući do savršenstva Njegove najmanje želje i prinoseći Mu sve žrtve s kojima se susreće. Kad se taj čin prevede u vjernu praksu, to olakšava stjecanje savršenstva i omogućuje nam da to savršenstvo postignemo sigurnije i brže.
Ipak, za to treba vremena. Pogreške i padovi su neizbježni sve dok putujemo zemljom. Sama Terezija je rekla da ju je ljubav nastavila pročišćavati i obnavljati. Također je vrijedno prisjetiti se da naše greške nisu uvijek pokazatelj da smo se zaustavili, jer možemo pasti dok nastavljamo hodati. Ako, nakon što padnemo, za to učinimo nadoknadu poniznošću, “ljubav koja od svega može izvući korist, uskoro pojede sve što Isusu može negodovati. Čak će učiniti da naše greške služe našem napretku, a sve što će ostati biti će poniznost i dubok mir koji prebiva u dubini naših srca“.
Da li nas prikazanje milosrdnoj Ljubavi obvezuje na patnju? Ne, jer se ne prikazujemo patnji već Ljubavi. Sve u tom prikazanju je nadahnuto ljubavlju i teži ljubavi. Terezija, prikazujući se, u sebi nije imala drugog cilja nego privući k sebi ljubav Božju, kako bi mogla ljubiti Boga Njegovom vlastitom ljubavlju. Njezine su sestre, majka Agneza i sestra Genoveva razumjele je u tom smislu. Štoviše, potvrdili su da je Terezija vjerovala da ju je Bog prihvatio kao žrtvu, paljenicu, ne zbog njezinog mučeništva srca, već zato što je u svojoj duši osjetila prekomjernu poplavu beskrajne Božje nježnosti.
Opet, čin prikazanja ne upućuje na patnju. Pojmovi “žrtva paljenica” i “mučeništvo” koji na prvi pogled izgledaju kao da to sugeriraju, samo izražavaju učinak ljubavi u duši koja je zapaljena i proždirana od ljubavi. Sveti Ivan od Križa, govoreći o dušama koje su posvećene ljubavi, izražava se na sličan način u svom duhovnom spjevu i svom Živom Plamenu Ljubavi.
Kad su objavljeni liturgijski tekstovi službe časoslova sv. Terezije od Djeteta Isusa, deveto čitanje u službi Jutarnje, u svom kraćem obliku, glasilo je: “Upaljena željom za patnjom, Terezija se dvije godine prije smrti prinijela kao žrtva milosrdnoj Ljubavi.” Majka Agneza, nakon što je ovo pročitala, uzviknula je: “Ako je još za vrijeme našeg života moguće na taj način iskriviti Terezijinu misao, što li možemo očekivati da će se dogoditi nakon naše smrti!”. Stoga se nije osjećala lagodno dok nije ispravila tu pogrešku koju su napravili u Svetoj kongregaciji za liturgiju. Ova korekcija je bila napravljena četiri godine kasnije. Gore spomenuti odlomak zamijenjen je riječima: “Upaljena božanskom ljubavlju“.
Istina je da je i sama Terezija mnogo patila. Njezini posljednji dani na zemlji bili su pravo mučeništvo. Ali moramo se sjetiti da je “tražila” patnju; željela je umrijeti Isusovom smrću na križu; prikazala se za duše da bi oni koji su imali vjeru mogli je sačuvati, a drugi koji su je izgubili mogli je povratiti.
Dakle, čin prikazanja ne podrazumijeva nužno patnju, iako patnja može predstavljati njezinu krunu i završetak. Patnja je Božji dar onima koje On ljubi, sredstvo koje koristi da ih posveti. Nju također žele svi kao dokaz svoje ljubav prema Bogu; ona je žeđ svih koji su motrili Raspetoga i koji se žele povezati s Njegovim otkupiteljskim djelom. Stoga je normalno da se duša koja se prikazala Ljubavi podvrgne patnji. Sama Terezija je rekla da “kada se angažiramo na putu ljubavi i prikažemo se žrtvama, ne ulazimo na put na kojemu se odmara, već smo, naprotiv, pozvani da se predamo bez rezerve Bogu da On čini što On hoće… čak i do razmjene s Isusom Njegove čaše gorčine”.
Međutim, kada Bog u Svojoj mudrosti i ljubavi daje patnju duši koja mu se prikazala, On tu patnju daje proporcionalno snazi čovjeka koji pati. To je smisao odgovora koji je Terezija dala sestri Mariji od Presvetog Srca, koja se odbila prikazati milosrdnoj Ljubavi, iz straha da bi njezine patnje mogle biti nepodnošljive: “Ako biste se prikazali Božanskoj pravdi”, rekla je Terezija, “mogli biste susresti strah, ali milosrdna Ljubav će imati suosjećanja s Vašom slabošću… od ove ljubavi ne bismo trebali očekivati ništa osim milosrđa“.