ODRICANJE KOD SV. MALE TEREZIJE
Od svojih najranijih godina Terezija je sama na sebe primjenjivala praksu žrtvica. To je prije svega naučila od svojih sestara, ali kasnije ju je do toga vodila posebna milost Božja. U dobi od tri godine već je imala svoja ‘zrnca mrtvljenja’ na kojima je brojala svoja djela odricanja. Kad su joj oduzeli neki članak, pustila ga je bez prigovora. Ako su je optuživali, radije je šutjela umjesto da se branila izvinjavajući se. Također si je dala zadatak obuzdavanja svoje samovolje. Suzdržavala se da odgovora kao što su djeca toliko sklona to činiti i pružala je male usluge drugima ne tražeći njihovo priznanje. U početku nije uvijek postizala neposredne ili lake uspjehe. Terezija se, kao i svi mi, morala boriti protiv sebe, ali milost je pobijedila. Njezina pobjeda može se pratiti posebno prema primanju njene Prve svete Pričesti, a kasnije i prema posebnoj milosti koju je dobila na blagdan Božića 1886. “Tog dana”, rekla je, “osjetila sam kako mi je srce ispunjeno ljubavlju i želja da se zaboravim kako bih drugima pružila zadovoljstvo. Od tada sam bila sretna“.
Njezini razgovori s Celinom 1887. godine utvrdili su je u ovim njezinim pozicijama: “Krepost joj je od tada postala slatka i prirodna… odricanje je postalo lako pa se činilo spontanim”. Štoviše, kako se povećavala njezina ljubav prema Bogu, ispraznost zemaljskih stvari postajala je sve očitijima u njezinim očima: “Na zemlji se ne bismo trebali vezati ni za što, čak ni za stvari koje su najnevinije… Samo ono što je vječno sposobno je zadovoljiti naše srce”.
Može se činiti neobično ako kažemo da je redovnički život Tereziji davao povoda za prakticiranje kreposti u okolnostima bolnijim od svega što je prethodno doživjela. Ona sama nije se tome iznenadila. Prije nego što je ušla u samostan znala je da će redovnički život biti težak, sa svojom neprestanom poslušnošću i pokornošću te svakodnevnim kušnjama koje se trebaju nositi, a da drugi to ne primijete. Shvatila je “kako bi bilo lako povući se u svoju ljušturu, postati usmjeren samo na sebe i zaboraviti na uzvišeni cilj svoga poziva”.
Nije iznenađujuće da bi redovnički život, život u redovničkoj zajednici, trebao imati svojih poteškoća. Trebalo se vježbati u oponašaju u svom životu i reproducirati u svojim dušama model koji je postavio naš trpeći Otkupitelj. Kakva god bila strogost ili asketska praksa koja je posebna za bilo koji pojedini Red, sama činjenica da živimo u zajednici podrazumijeva određena iskušenja, mrtvljenja i patnje koje nigdje drugdje ne možemo pronaći. To je osobito istinito u klauzuri u kojoj se čitav život provodi s istom skupinom osoba i u okviru uskih i krutih okolnosti. Povodi za mrtvljenje su brojni. Oni proizlaze iz razlika u temperamentu, porijeklu, obrazovanju i odgoja koji se može naći u svakoj zajednici. Postoje nesavršenosti, nedostaci i mane kod svake pojedine duše. Možda će se morati suočiti s ljudima kojima nedostaje zdrave prosudbe, a povremeno i s teškim karakterom kojemu ništa i nitko nisu dobri. Prosudbe naših bližnjih mogu otežati podnošenje njihovog društva. Mogu biti depresivni ili zabrinuti. Mogu patiti od lošeg zdravlja ili umora. Ipak, uvijek nam zakon ljubavi nalaže da ljubimo bližnjega kao sebe same i da pokazujemo neumornu dobrotu i obzirnost prema svim svojim bližnjima.
Terezija je bila posebno predodređena da jako pati od uzroka poput onih koje smo sada spomenuli. Njezinu osjetljivu prirodu ljubavi potaknuo je kućni život u obitelji u kojoj je vladala ljubav. Bila je još mlada kad je ušla u Karmel i bila je odlučna ostvariti karmelski ideal u njegovom punom savršenstvu. Shvatila je da će, da bi postala svetica, “morati puno trpjeti, neprestano težiti savršenoj svetosti i zaboraviti sebe; postoji nekoliko stupnjeva savršenstva; svaka je duša slobodna odgovoriti na poziv našega Gospodina u većoj ili u manjoj mjeri, to jest odabrati stupanj samo žrtvovanja među žrtvama koje On traži.” Ali Terezija nije željela biti “napola pečena svetica”; “(O Bože) Ne bojim se patiti zbog Vas. Bojim se samo jedne stvari, pristajanja uz vlastitu volju. Moj je izbor učiniti ono što Vi želite od mene. Uzmite mi svu moju samovolju!”.
Terezija je također izjavila da “bismo mi trebali izbjegavati umanjiti mučeništvo redovničkog života dopuštajući sebi ili dobivajući dopuštenje drugih za tisuću stvari koje bi život učinile ugodnim i udobnim”. “Morali bismo izdržati što možemo više prije nego što podnesemo bilo kakav prigovor”. Pod tim Terezija nije mislila da trebamo iscrpiti svoju fizičku snagu već da trebamo pokazati svoju velikodušnost hrabro podnoseći neugodnosti i poteškoće koji su svojstvene redovničkom životu i da ustrajmo u našim naporima čak i ako bi nam to nanijelo istinsku patnju.
Terezija je tada predvidjela sve samoodricanje koje redovnički život podrazumijeva i, nakon što ga je jednom zdušno prihvatila, nijedna joj se žrtva nije učinila prevelikom u potrazi za svojim idealom. Svoju je sreću stavila “u skroviti život, zanemarujući sve stvoreno, odvajajući se od stvorenja, pobjeđujući vlastitu samovolju”. Radovala se što su je zaboravili i što se je smatra bezvrijednom osobom: “Dopustimo Isusu da nam otme sve što nam je najdraže”, napisala je, “nemojmo Mu ništa odbiti”. U svojoj je vlastitoj kući često ujutro ustajala s tugom u srcu u očekivanju dana koji će biti ispunjen dosadnim događanjima; ali u klauzuri je “ustajala sa sve većom radošću jer je predvidjela brojne prilike koje će imati za prakticiranje samoodricanja i odricanje od vlastite samovolje”.