LJUBAV I ODRICANJE KOD SV. MALE TEREZIJE
TKO ŽELI ljubiti Boga onako kako On zaslužuje da Ga se ljubi, mora odbaciti sve što bi tu ljubav moglo priječiti ili oslabiti. Jer Boga istinski ljubimo samo kad ljubimo Njega samoga i ljubimo ga svim srcem; nadalje, svaka ljubav koju imamo prema stvorenjima mora biti usredotočena u Njemu i za Njega. Ovaj zakon nema iznimke.
Sada, kao posljedica istočnog grijeha, u sebi nalazimo tendenciju traženja sebe u svim stvarima. Ta nas neuredna ljubav prema sebi vuče tamo-amo i sprječava potpuni razvoj naše ljubavi prema Bogu i našeg rasta u Kristu. Zbog toga Isus zahtijeva od onih koji žele biti Njegovi učenici da se odreknu sami sebe.
Terezija je odabrala ljubav kao prvi i apsolutni cilj svog duhovnog života. Odlučila je ljubiti samoga Boga potpuno velikodušno. To je bio imperativ da bi trebala vježbati radikalno odricanje. Zapravo, nikada nije popuštala zahtjevima sebične prirode. Niti je tolerirala popuštanje toj prirodi u svom učenju i usmjeravanju svojih novakinja.
Što je to odricanje?
Kad se spomene odricanje, mnogi ljudi odmah sebi zamisle najneugodniju seriju umrtvljenja. Uplašeni su takvom perspektivom i pogledom na mnoga odreknuća koja će si morati nametnuti. To nije ono što se podrazumijeva pod odricanjem. Bez sumnje, njegovo prakticiranje podrazumijeva niz odreknuća, ali odricanje je, prije svega, unutarnje raspoloženje, duhovni stav.
Odricanje se uglavnom sastoji u umrtvljavanju one sebične ljubavi zbog koje tražimo vlastitu ugodu i ugodu u svemu što radimo. Odricanje znači da prakticiramo samozaborav.
Opet, odricanje nije samo sebi svrha, ali kako samo-traženje nije kompatibilno s ljubavlju, moramo prakticirati odricanje i samozaborav prije nego što ljubav može vladati u našim srcima.
Odricanje se čini bolnim jer i mi na njega često gledamo isključivo kao na neku vrstu amputacije, presijecanja stvari koje volimo i na koje smo navezani. Na odricanje bismo trebali gledati više kao na proces oslobađanja; odricanje nas oslobađa od robovanja sebi i odvaja nas od svega što ometa razvoj ljubavi. Mi se odričemo samih sebe jer ljubimo Boga i želimo ga ljubiti sve više i više; želimo da u nama djeluje slobodno kako bismo se mogli suoblikovati Kristu i postići sjedinjenje s Njim.
Terezija je to jednog dana objasnila novakinji koja je uzviknula: “Jao, kad pomislim na sve ono što još moram steći!”. Terezija joj je odgovorila: “Recite radije ” izgubiti”… Isus je taj koji je zadužen za ispunjavanje Vaše duše u skladu s mjerom u kojoj se rješavate svojih nesavršenosti”.
Kad promatramo odricanje pod tim aspektom, ono postaje lako i otkrivamo da je Kristov teret uistinu lagan. Ljubav je ta koja olakšava teret. Bez sumnje, morat ćemo se odreći određenih zadovoljstava i odrezati određene navezanosti; ali postupak pročišćavanja je postupan i rijetko zahtijeva tešku žrtvu. Što više napredujemo i što jasnije prepoznajemo prepreke koje koče naš napredak, osjećamo se tjeskobnije kako bismo se oslobodili svega što zaustavlja naš let prema Njemu i našu preobrazbu u drugog Krista.
Kao i sva djeca, i Terezija je imala prirodnih nedostataka. Djelovanja koja su izvirale iz njezine prirode povremeno su joj izmicale kontroli, ali to se istina rijetko događalo i odmah je ispravila svoje ponašanje. “Trebao mi je samo trenutak da prepoznam svoje pogreške”, rekla je poslije, “a kad su mi rekli da nešto nije u redu, više nisam imala želju počiniti tu grešku drugi put“.
Štoviše, nakon smrti njezine majke, njezine sestre su se posvetile vježbanju njezina karaktera. Posebno Paulina nije “dopustila da joj pobjegne nijedna moja nesavršenost”. Isus je sa svoje strane “pazio na svoju mladu zaručnicu i brinuo se da sve, čak i njezine pogreške, budu okrenute njoj u korist. Činjenica da su ispravljeni u toj ranoj dobi pomogla joj je da raste u savršenstvu”.