TEREZIJINO APSOLUTNO POVJERENJE U BOGA
Čak se i u ranom djetinjstvu Terezija u svim okolnostima vježbala u stavu apsolutnog povjerenja u Boga. Već je shvatila ono što drugima trebaju duge godine da nauče, da je obeshrabrenje nešto negativno i nije korisno za dušu. U predvečerje svoje Prve pričesti u svoj je dnevnik zapisala: “Nikad se neću obeshrabriti”, i te odluke se čvrsto držala tijekom cijelog života. Njezino dječje pouzdanje u Boga nikada nije bilo oslabljeno vanjskim događanjima, vlastitim nesavršenostima, pa ni njezinim manama. Naprotiv, ona je iz takvih pojava naučila prepoznati slabost vlastite naravi i s većim razumijevanjem i milosrđem procjenjivati tuđe nedostatke: “Sjećanje na moje greške ponižava me; uzrokuje da se nikad ne oslanjam na svoje snage, što je samo slabost, ali posebno me uči daljnjoj lekciji o milosrđu i ljubavi Božjoj”. „Kad s djetinjim povjerenjem bacimo svoje pogreške u proždiruću peć Ljubavi, kako se zauvijek neće konzumirati?”.
„Nisam uvijek vjerna”, piše ona negdje drugdje, „Često ne uspijem učiniti jednu od onih malih žrtvi koje daju toliko mira duši; ali se ne obeshrabrim. Umjesto toga, prepuštam se Isusovom zagrljaju: Izdržavam kušnju da u tom trenutku imam manje mira i pokušavam sljedeći put biti opreznija …. O, draga moja majko, kako je sladak put ljubavi! Možemo pasti, naravno; možemo počiniti mnoge nevjernosti, ali, “dodaje”, citirajući svetog Ivana od Križa, ‘ljubav zna iz svega izvući dobit i brzo konzumira sve što bi Isusu moglo biti drago.’ Sve ono, dakle što ostaje “u dnu našeg srca je ponizan i dubok mir“.
“Pogled ljubavi upravljen prema Isusu i spoznaja naše duboke bijede čine zadovoljštinu za sve”. “Moramo samo oprostiti i sve je popravljeno tim činom ljubavi. Isus nam otvara svoje srce. Zaboravlja naše nevjere i ne želi ih se prisjetiti. Učinit će još više: ljubit će nas još više nego prije nego što smo počinili tu pogrešku. “Povjeravam svoje nevjere Isusu jer, u svom drskom predanju Njemu, vjerujem da ću na taj način steći veću moć nad Njegovim Srcem i privući potpunije ljubav Onoga koji je došao ne zvati pravednike već grešnike. “U tim recima ona pred našim očima razotkriva bezgranično milosrđe Kristova Srca.
Terezija je napisala divne odlomke na ovu temu i među njima odabiremo sljedeće primjere:
“Uvjeravam Vas”, rekla je svojoj sestri, “da je dobri Gospodin puno ljubazniji nego što možete zamisliti. Zadovoljan je pogledom, uzdahom ljubavi …. Što se mene tiče, čini mi se da je lako vježbati savršenstvo, jer sam naučila da je put do Isusa po Njegovom Srcu. Razmislite o malom djetetu koje je svoju majku iznerviralo pokazujući loš karakter ili neposluh. Ako se dijete sakrije u kut zbog straha od kazne, osjeća da mu majka to neće oprostiti. Ali ako umjesto toga, pruži male ruke prema njoj i sa smiješkom poviče: ‘Ljubi, poljubi me, mama, neću to ponoviti’, neće li njegova majka pritisnuti malenoga na njezino srce s nježnošću i zaboraviti što je dijete učinilo? Pa ipak, iako dobro zna da će se njezino drago maleno dijete prvom prilikom opet loše ponašati, to ne znači ništa ako dijete apelira na njezino srce. Nikada neće biti kažnjeno… ”.
U istom smislu ona kaže, s naivnim humorom, “Naš Gospodin ima jednu veliku slabost. Slijep je i doista ne zna ništa o računanju. Ne zna kako dodati, već da biste Ga zaslijepili i spriječiti da doda najmanju svotu… trebate ga uzeti za Njegovo srce. To je njegovo slabo mjesto”.
Čini se da je “Uzeti Isusa za Njegovo Srce” adekvatan izraz njezine misli jer ga koristi više puta. Štoviše, iskreno priznaje da je i sama iskorištavala taj trik: “Upravo sam na taj način uhvatila dobrog Boga i zato ću biti dobro primljena od Njega”.
Ona je sačuvala to isto predanje i nepromjenjivi mir tijekom dugog razdoblja suhoće koje je učinilo da je bila nesposobna moliti i vježbati bilo koju krepost. “Čak i da se činilo da je vatra ljubavi ugašena, nastavila bih bacati gorivo u nju, a Isus bi se pobrinuo da je ponovno upali”. A kad se to stanje suhoće nastavilo, elegantno je to prokomentirala: “Isus će se prije umoriti čineći da Ga čekam, nego što ću se ja umoriti od čekanja na Njega”. Napokon, u određenom je trenutku imala gotovo predosjećaj da će joj ta suhoća ostati do posljednjeg daha. Ali to je nije obeshrabrilo: “Nema sumnje, Isus se neće probuditi prije moga velikog povlačenja u vječnost, i umjesto da tugujem zbog ovoga, osjećam veliku radost“.