MALA PTICA I SUNCE LJUBAVI
Na divnim stranicama koje je sv. Mala Terezija napisala na zahtjev sestre Marije od Presvetog Srca, ona na privlačan način, koji nije bez dubine, opisuje u kojoj bismo mjeri trebali imati povjerenja u Ljubav. Sebe zamišlja kao ptičicu, prekrivenu samo laganim perjem, ali koja se očima i srcem orla usuđuje zagledati u sunce Ljubavi i žarko želi letjeti k Njemu. Nažalost, ptica teško može podići krila, ali to je ne rastužuje. Uz odvažno predanje, ostaje na svom mjestu, držeći oči neprestano uprte u sunce, usprkos oblacima, vjetru i kiši. Ako ponekad tamni oblaci sakriju sunce, ptica se ne uznemiruje, jer zna da njezino sunce i dalje sja (iako se ne može vidjeti). Štoviše, ako je udarana olujama i zaslijepljena iskušenjem, čak ako se čini da je izgubila vjeru u drugi svijet, ipak ostaje na malom mjestu i nastavlja gledati u smjeru svjetlosti koju oči više ne mogu vidjeti. Ovo je, dakle, prilika da svoje pouzdanje potisne do krajnjih granica i u tome pronalazi savršenu radost.
Ne bi se smjela skrivati, plakati zbog svoje bijede i umrijeti od kajanja. Ona se, naprotiv, mora ponovo okrenuti prema svom suncu, osušiti krila u zrakama svoje voljene zvijezde i razgovarati s Njim o vlastitim nevjerama, “jer u svom drskom pouzdanju u Njega vjeruje da će potpunije privući ljubav Onoga koji nije došao pozvati pravednike već grešnike.
Napokon, moglo bi se dogoditi da ptica, budući da ne može vidjeti zvijezdu, budući da je potpuno zastrta, unatoč sebi, završi zatvarajući oči i prepuštajući se snu. To nije bitno. Kad shvati što se dogodilo, daleko od žalosti, mora ponovno preuzeti svoju službu ljubavi i ostati u stanju unutarnjeg mira. I Terezija zaključuje: “O Isuse, kako je sretna Tvoja ptičica što je tako slaba i tako mala! Što bi bilo s njom, kad bi bila velika? Nikad ne bi imala smjelosti da djeluje na takav dječji način prema Tebi!”.
Terezija je također mislila da je ta njezina smjelost proizašla iz činjenice da ju je Isus preplavio ljubavlju. Stoga je odmah zavapila: “O Isuse, daj da ti kažem, u svojoj bezgraničnoj zahvalnosti, da Tvoja ljubav postaje doista ludost. U prisutnosti takve ludosti kako bih mogla spriječiti svoje srce da poleti k Vama? Kako bih mogla postavljati ograničenja svom povjerenju? Kakva šteta što nisam u stanju otkriti Vašu neizrecivu snishodljivost prema svim malim dušama. Osjećam se sigurno da, ako – iako je to nemoguće – pronađete jednu dušu koja je slabija i beznačajnija od moje, Vi biste je preplavili još većim milostima, pod uvjetom da se ova duša s apsolutnim povjerenjem prepusti Vašem beskrajnom milosrđu“.
Terezija je bila uvjerena da svaka ljudska duša može postići svetost, pod uvjetom da bude ponizna i da ima pouzdanja.
Pročitavši život Ivane Arške, prvo je poželjela oponašati njezine slavne podvige, ali Bog joj je dao da spozna da će se njezina slava sastojati u tome da postane velika svetica. “Ova želja”, piše ona, “može se činiti drskom kod onoga tko je slab i nesavršen kao što sam ja, no uvijek osjećam isto odvažno pouzdanje da ću jednog dana biti svetica. Ne oslanjam se na svoje vlastite zasluge jer ih nemam, ali nadam se u Njega koji je sama Krepost i Svetost. Samo On će, zadovoljan mojim slabim naporima, podići k sebi i pokrivajući me svojim beskrajnim zaslugama, učiniti sveticu od mene”. “Kad bi se sve duše koje su slabe i nemoćne osjećale poput mene, koja je najmanja od svih, ne bi očajavala dosegnuvši vrh planine ljubavi, jer Isus ne zahtijeva velika djela, već samo predanje i zahvalnost“.
Što je s onima koji već dugo odgađaju uzvratiti Božju ljubav? Prema Tereziji, to nije razlog da se ustupi mjesto malodušju i strahu: “Postoje duše prema kojima je Božje milosrđe beskrajno strpljivo i kojima On daje svoje svjetlo samo postepeno“.
Jesu li smrtni grijesi, čak i brojne teške pogreške, prepreka pouzdanju u Boga? Terezija odgovara: “Zasigurno znam da bih, čak i kad bih na savjesti imala sve grijehe koji se mogu počiniti, išla i bacila se u Isusovo naručje sa srcem rastrganim od pokajanja, jer znam koliko On miluje rasipno dijete koje mu se vraća. Ne zato što mi je dobri Gospodin u Svom providonosnom milosrđu sačuvao dušu od smrtnog grijeha, uspinjem se k Njemu na krilima pouzdanja i ljubavi”. Njezino se pouzdanje nije temeljilo na krepostima koje je prakticirala u životu, nego na milosrdnoj Božjoj ljubavi.
Ali ne bismo li trebali biti obeshrabreni kad se naš duhovni život nije uspio razviti kako smo željeli? Još manje imamo razloga za gubljenje povjerenja u Boga kad usprkos našim naporima opetovano padamo u iste greške i iskusimo suhoću duha. Obeshrabrenost izvire iz sebeljublja, iz odbijanja da priznamo svoje pravo stanje duše. Obeshrabrenost pokazuje da smo buntovni protiv vlastite malenosti i duhovnog siromaštva. “Tuga koja nas baca dolje”, rekla je Terezija, “je povreda našeg samoljublja”. Također je izjavila da “sumorno razmišljanje nad vlastitom nesavršenošću paralizira našu dušu”. Više naštetimo sebi prepuštajući se malodušju nego padom kroz slabost, jer se lišavamo otpornosti koju trebamo da bismo se ponovno podigli nakon svojih padova“.
To nam također pokazuje i koliko je naše povjerenje u Boga manjkavo, jer nam Bog u velikoj mjeri dolazi u pomoć proporcionalno našem pristanku da ostanemo maleni i da se oslonimo na Njega; „On mjeri svoje darove”, rekla je Terezija, „prema količini pouzdanja koje nalazi kod nas”. Stoga, ako odbijemo prihvatiti svoje nisko stanje, ako naše pouzdanje u Njega propadne, treba se bojati da Bog može ograničiti pomoć koju pruža našim dušama.