SVETIJE OSOBE NISU S MANJE MANA, NEGO ONE KOJE IMAJU VIŠE HRABROSTI
Sveti Franjo Saleški preporučuje iskustvenu spoznaju vlastitih slabosti, posebno dušama koje čine prve korake na putu nutarnjeg savršenstva zbog tog što ih njihovo neiskustvo čini, podložnijima obeshrabrenju nakon padova zbog kojih podnose tolike žalosne posljedice. “Uznemiriti se, obeshrabriti se, kad padnemo u grijeh,” kaže sveti autor “znači ne poznavati sebe same” Slušajmo s koliko finoće i dobrote naš sveti naučitelj hrabri i poučava te duše: “Kažete mi da još uvijek živo osjećate uvrede. Ali, moja draga kćeri, što podrazumijevate pod riječju još? Niste li baš mnoge od ovih neprijatelja već nadvladali?
Nemoguće je da tako brzo zagospodarite vašom dušom i da njome uspijevate ovladati kod prvog pokušaja. Zadovoljite se da s vremena na vrijeme izvojujete malu pobjedu nad strašću, vašom neprijateljicom.”
“Nesavršenosti će nas pratiti sve do groba. Ne možemo hodati, a da ne dodirujemo zemlju i ako s jedne strane ne smijemo sjesti na zemlju da se ne zablatimo, s druge strane ne smijemo očekivati od sebe da letimo, budući da smo još pilići bez perja”.
“Strelice što lete danju (Psalam 90,6) su samo slike različitih nada i zahtijeva, koje imaju duše željne savršenstva da odmah dostignu svetost. Katkad ima onih koje teže ni više ni manje nego da budu u kratkom vremenu majke Terezije, Katarine Sijenske ili Đenovske. To je sigurno dobro, ali recite koliko vam je vremena potrebno da postignete taj stupanj svetosti? – Ako je moguće u tri mjeseca. – Dobro kažete, ako je moguće, jer drugačije biste se mogli grdno prevariti.”.
“Sveti Pavao se savršeno obratio i pročistio u jednom času, a tako i sveta Katarina Đenovska, sveta Pelagija i neke druge duše. Ali ta vrsta čišćenja je nadnaravni, čudesni i izvanredni dar u redu milosti kao i uskrišenje mrtvih u naravnom redu, tako da ga, dakle, ne trebamo redovito zahtijevati. Redovito čišćenje, bilo tjelesno bilo duhovno, događa se malo po malo, postepeno, mukotrpno i dugotrajno napredujući na tom putu.
Anđeli koje je Jakov vidio u snu imali su krila, ipak nisu letjeli. Uzlazili su i silazili po stubama na običan način, stepenicu po stepenicu. Duša koja se uspinje iz grijeha na pobožnost slična je zori koja što više napreduje, ne rastjeruje tmine u jedan čas, nego malo po malo. Ozdravljenje koje se polagano odvija, po onoj mudroj izreci je sigurnije. Bolesti bilo tjelesne, bilo duhovne dolaze na konju i trkom, a odlaze pješice i polagano.”.
“Potrebno je dakle biti strpljiv i ne misliti da se može ozdraviti u jednom danu od tolikih zlih navika na koje smo naviknuti zbog pomanjkanja skrbi i brige za očuvanja duhovnoga zdravlja”. Zato svetac zaključuje da “ne smijemo se čuditi kad zbog naše slabosti još padnemo u mnoge pogreške.”.
Sveti Franjo Saleški je htio da se nijedna duša, ma kako savršena, ne čudi sebi samoj poslije pada, i svojim najsavršenijim redovnicama je ponavljao: “Čemu se čuditi, ako se katkad spotaknemo?” “Blagdan očišćenja nema osmine. Svi moramo činiti ove dvije odluke iste važnosti: pomiriti se kad primijetimo da u našem vrtu raste loša trava i biti hrabar te vidjeti da je čupaju ili još bolje, da je mi sami čupamo, jer je plod sebeljublja, koje neće umrijeti sve dok mi živimo”. “Vidim suze jadne sestre, ali mi se čini da sve naše nevolje nastaju samo zato što zaboravljamo opomene svetaca, koji nam govore da svaki dan moramo biti svjesni da moramo početi iz početka naše napredovanje u savršenosti. Kada bismo više o tom razmišljali, uopće se ne bismo čudili što u nama nalazimo bijedu i pogreške koje treba popraviti”.
“Pitate me kako ćete učvrstiti svoju dušu u Bogu, da je više ništa ne može odvojiti ni otrgnuti. Potrebne su dvije stvari: umrijeti i doći u Nebo. Samo nakon ovog neće biti više odvajanja i vaša će duša biti nerazdvojivo povezana i sjedinjena s Bogom.”.
Ništa nije utješnije od ovih savjeta, naročito za one duše koje se istinski žele svidjeti Bogu i povezati se s Njim u potpunosti najužim vezama. One lako vjeruju da su im nedostatci i nevjernosti, koje im promaknu manje oprostive nego drugima, a dostatne da prouzrokuju čuđenje. To nije misao duhovnih učitelja: “Padovi” – kaže p. Grou- “često se događaju zbog žurbe, trčanja i žara koji nas vuče te nam to ne dozvoljava da budemo obazrivi. Plašljive duše i previše obzirne, koje žele uvijek gledati gdje spuštaju noge, koje se svaki čas vrte i uvijek nanovo okreću da izbjegnu krive korake, koje se toliko boje da se uprljaju, ne napreduju tako brzo kao druge i često ih smrt iznenadi na pola puta. Nije istina da su svetiji oni koji čine manje pogrešaka, nego oni koji imaju više hrabrosti, velikodušnosti i ljubavi, oni koji se više trude, koji ne strepe neprestano da će se spotaći i koji napredujući ne boje se pasti i malo uprljati, ali nadasve paze da napreduju.”.
Sveti Ivan Zlatousti je rekao istu stvar drugim riječima: “Sve dotle dok je vojnik u okršaju nitko, ma kako bio krut ili neuk u ratnim vještinama, neće ga moći okriviti što je ranjen i što je ponekad ustuknuo; jer samo onaj tko ne ide u borbu neće biti ni ranjen, a lakše je da bude ranjen onaj koji se sa žarom bori protiv neprijatelja.”.