PUSTINJSKI OCI NAŠI UČITELJI
Emisijom koja je emitirana prošle nedjelje završili smo ciklus promišljanja o životu, djelovanju i nauku sv. Male Terezije koja nas je ne samo učila nego nas je i pohodila (bila je u raznim mjestima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini). Sad započinjemo razdoblje s raznim temama iz duhovnosti. Ove nedjelje pripremile smo razmišljanje u nutarnjim duševnim ranama i kako na tu pojavnost gledaju pustinjski oci, a o tome je pisao benediktinac o. Anselm Gruen.
Nutarnje duševne rane su samo simptomi dublje bolesti. Nju mi Krist želi otkriti i izliječiti. To zahtijeva da prihvatim svoje rane i zapitam se što mi Krist želi reći time, na koji me moj temeljni stav, koji je bolestan želi upozoriti. Često je to stav, mišljenje, po kojem sami sebe precjenjujemo, ostajući tako zarobljeni u iluziji da nam se ništa ne smije dogoditi, da nas život ne smije povrijediti, da moramo biti najbolji, uvijek pobjednici.
Krist me želi osloboditi tih iluzija, želi da poput Stjepana vidim otvoreno nebo i otkrijem Božju prisutnost u svom životu. Monaški otac vidi bolest kao šansu da se pođe putem istine. Ne trebam se riješiti bolesti, nego kroz nju trebam otkriti što bi u meni, ustvari, htjelo živjeti, koji je moj osobni poziv, moj način da razumijem Boga u ovom svijetu i posvjedočim ga.
Tko je od drugih doživio nepravdu, često je slijep u svojoj rani, usredotočen je na drugoga i želi mu vratiti milo za drago. Jedna apoftegma pokazuje kako je otac Sisoj pažljivo odvratio jednog brata koji se u svom bijesu htio osvetiti drugome. Kada mu je savjetovao da osvetu radije prepusti Bogu, nije ništa pomoglo. Brat je odgovorio: «Neću imati mira dok se ne osvetim.» Starac mu je dogovorio: «Brate, dođi da se pomolimo!! Ustao je i rekao: «O, Bože, više te ne trebamo, ne trebaš se više brinuti za nas. Sami ćemo se osvetiti.» Kad je brat to čuo, pao je ničice pred starca i rekao: «Neću više tražiti pravo od brata! Oče, oprosti mi!»
Brata od gnjeva nije oslobodila opomena da se odvrati od osvete, nego molitva koja mu je pokazala posljedice njegova stava i uputila ga na Boga na čiju smo dobrotu svi upućeni.
Druga je rana čežnja za ljubavlju i nježnošću, koja se često javlja kod neoženjenih i neudanih. Čak ni molitva ne može, kod mnogih ljudi koji žele tražiti samo Boga, utažiti tu čežnju za ljudskom blizinom i intimnošću. Jedan otac pokazuje kako se trebamo odnositi prema čežnji za nježnošću:
«Kad se iz ljubavi prema Bogu odvojiš od svojih roditelja, ne daj da te rastrgaju osjećaji dok boraviš u svojoj ćeliji i da se sažalijevaš zbog svojega oca, majke, brata… jer si sve napustio iz ljubavi prema Bogu. Misli na čas svoje smrti kad ti nitko od njih neće pomoći.» Ne trebamo se osvrtati natrag i sažalijevati sam sebe, jer više ne osjećam sigurnost roditelja …)
To bi bila regresija koja bi me učinila djetinjastim. Trebam gledati naprijed, na čas svoje smrti. To se možda čini kao negativna metoda, ali ona cilja na to da se izložim iskonskoj samoći koja postaje vidljiva u smrti i da, misleći na smrt, osjetim što je uopće važno u mom životu. Nije važno da se uvijek osjećam dobro, da iskusim nježnost za kojom čeznem, nego je važno da svjesno živim pred Bogom i u zajedništva s Bogom budem blagoslov ljudima koje susrećem. Pomisao na smrt će me odvesti u svjestan život, u sadašnjost i istodobno će me osloboditi djetinjaste regresije koja leži u osjećajima iz prošlosti.