TEREZIJINA ČVRSTOĆA (DIO NJENOG KARAKTERA
Sv. Terezija je govorila: “Da bi opomena urodila plodom, moramo je dati nepristrano. Kad smo neku osobu izgrdili, u granicama pravde, zaustavimo se na tome i ne postajmo meka srca, mučeći sami sebe jer shvatimo da smo nekome nanijeli bol. Trčati za onim koga smo tako napatili, tješiti je, znači nanijeti joj više štete nego koristi. Ali kad je prepustimo samoj sebi, prisiljavamo je da ne očekuje ništa od ljudske strane, nego da se obrati dobrom Gospodinu, priznajući svoje pogreške i ponižavajući sebe. Inače ćemo je naviknuti na utjehu nakon što joj pružimo zasluženi ukor, a ona će se tada ponašati kao razmaženo dijete koje skače od bijesa i plače znajući da će zbog toga njegova majka doći k njemu i obrisati mu suze”.
Terezija je također odbila popustiti malodušju kad je vidjela očitu uzaludnost njezinih napora. Bog je taj koji u svoje dobro vrijeme mijenja i prosvjetljuje duše: “Kad se moramo suočiti s nezadovoljnim karakterom, nemojmo klonuti duhom i nikada je se ne trebamo odreći. Imajmo uvijek mač duha kojim ćemo ukoriti takvu osobu zbog njezinih grešaka. Ne bismo smjeli dopustiti da stvari idu svojim tokom, kako bismo mogli sačuvati svoj mir. Borimo se bez predaha, ali i bez nade da ćemo dobiti bitku. Uspjeh nije važan. Moramo uvijek ići u borbu, ma koliko ona bila teška. Nemojmo reći: „Neću stići nikamo s tom osobom, ona ne razumije; treba je ostaviti“. To bi s naše strane bio kukavičluk. Moramo izvršiti svoju dužnost do kraja”. “Postoje duše s kojima Bog beskrajno dugo trpi; kojima daje svoje svjetlo samo postepeno. Zbog toga sam bila vrlo oprezna da ne preteknem Njegov sat, nego sam strpljivo čekala dok Mu ne bude ugodno da učini da se ta duša pokorava Njegovim planovima”.
Neke su redovnice u njezinoj zajednici mislile da je Terezija ponekad bila prestroga sa svojim novakinjama. O takvom je mišljenju govorila sestra Genoveva tijekom Procesa kanonizacije. Promicatelj Kauze, je bio zapanjen ne čuvši ništa osim pohvala Službenici Božjoj, pozvao je sestre da daju do znanja barem neke male tendencije koje bi se mogle nazvati neispravnima. Tada je sestra Genoveva odgovorila: “Ponekad je Terezija pokazivala strogost u vodstvu svojih novakinja; ali ne mogu istinito tvrditi da je to bila greška. To je bila sveta ljutnja i to nije dovelo do toga da izgubi svoj mir ili kontrolu nad sobom”. O tome je i sama pisala: “Znam, Majko moja, da me Vaša janjad smatraju strogom…. Mala janjad mogu reći što im se sviđa. U biti oni osjećaju da ih volim s istinskom ljubavlju“.
Konačno, neobjavljeni fragment daje nam njezina vlastita razmišljanja o vođenju novakinja: “Vrijeme koje sam provela radeći za novakinje bilo je vrijeme rata, borbe. Radila sam za Boga. On je radio za mene i moja duša nikada nije brže napredovala nego u to vrijeme. Nisam težila da budem voljena. Samo sam nastojala izvršiti svoju dužnost i udovoljiti dobrom Bogu ne želeći da moji napori urode plodom. Trebamo služiti Gospodinu; sijmo oko nas ono što je dobro ne brinući se za njegov rast. Za nas trud, za Isusa uspjeh! Nikada se ne bismo trebali bojati bitke kada je u pitanju dobro našega bližnjeg. Moramo koriti druge po cijenu našeg osobnog mira, a ovo trebamo činiti mnogo manje kako bismo otvorili oči našim podčinjenima, nego da bismo služili Bogu. Bog će se pobrinuti za rezultate”.
Razlog Terezijine čvrstoće u vođenju novakinja je taj što je shvatila da je za njih odgovorna. Ali Terezija je pokazala čvrstoću i u odnosima s drugima.
Znamo koliko je cijenila bratsku ljubav, mir i jedinstvo i kako je mrzila sporove: “Ne bismo trebali biti mirovni suci”, rekla je, “već anđeli mira”. Međutim, postoje ograničenja prema ljubavi prema miru i tišini. Ako predaleko puštamo, događaju se greške. Šutjeti u prisutnosti očiglednih pogrešaka ili zloupotreba, prepuštanju pretjeranim taštinama, zagovarati pomirenje u svim prilikama, vodilo bi nas da nanosimo štetu dušama, unosimo mlakost u redovničku stegu, da podržavamo zahtjeve onih koji nemaju dobre prosudbe ili koji su arogantni u svojim zahtjevima.