TEREZIJINO ŠTOVANJE MARIJE ZA VRIJEME ŽIVOTA U KARMELU
Karmel je uistinu Marijin Red, a karmelićani je časte posebno kao majku. S druge strane, budući da je život u karmelskom samostanu život samoće, tišine i molitve, on je reprodukcija života iz Nazareta. Stoga je Terezija tamo pronašla povoljnu klimu za razvoj svoga štovanja Marije.
Ušla je u Karmel u Lisieux-u 9. travnja 1888. godine, a toga dana se slavio blagdan Blagovijesti (nakon što je prebačen na taj datum, jer bi te godine inače pao tijekom Velikog tjedna). Habit je primila na blagdan Gospe od Milosrđa (24. rujna 1888.). Osmog rujna 1890., na blagdan Rođenja Marijina, položila je svoje zavjete: „Mala Blažena Djevica, koja je imala samo jedan dan, poklonila je svoj mali cvijet malom Isusu“. Pratimo sada Tereziju u onome što njezin život otkriva o njezinom štovanju Marije.
Kažemo “ono što njezin život otkriva” jer nam nije ostavila nikakav poseban nauk u o Mariji i nikakav poseban sistem marijanske duhovnosti. Osim nekih napomena i njenog hvalospjeva Zašto te ljubim Marijo, za koji je rekla da izražava sve ono što misli i što bi propovijedala o Blaženoj Djevici, kada bi bila svećenik – sve što znamo o njezinoj marijanskoj duhovnosti je ono što možemo skupiti iz njezinog ponašanja.
Njezino ponašanje bilo je usmjeravano učenjem vjere i Evanđelja. Terezija nije naučila ništa iz teoloških ili duhovnih rasprava, a također od propovjednika nije ništa dobila. Kratko vrijeme prije smrti, rekla je majci Agnezi da su je sve propovijedi koje je ikad čula ostavile hladnima, a ono što je sama mislila o Mariji bilo je sasvim drugačije od onoga što je obično čula u propovijedima. “Koliko bih trebala voljeti biti svećenik”, rekla je, “da bih mogla propovijedati o Djevici Mariji. Čini mi se da bi mi bila dovoljna jedna prilika da razjasnim što mislim na tu temu”. I nastavlja, s karakterističnim šarmom, objašnjavati kako je ona poimala Marijin život: “Pokazala bih kako je malo poznat život Blažene Djevice. Trebali bismo se suzdržati da ne kažemo nevjerojatne stvari o njoj ili stvari o kojima ništa ne znamo… Ako želimo da propovijed o Blaženoj Djevici urodi plodom, trebali bismo pokazati kakav je život Marija zapravo vodila, kao što je naznačeno u Evanđelju, a ne onako kako je izmišljen u našoj mašti. Lako je zaključiti da je njezin život i u Nazaretu i kasnije, bio sasvim uobičajen… Sve se odvijalo onako kako se stvari događaju u našem životu. Blažena Djevica ponekad se prikazuje kao da je nepristupačna. Trebali bismo shvatiti, naprotiv, da ju je moguće nasljedovati prakticirajući njezine skrivene kreposti. Živjela je život vjere koji je svima nama zajednički i to bismo trebali dokazati onim što nam se govori na stranicama Evanđelja. Blažena Djevica je Kraljica neba i zemlje, sasvim istinito, ali ona je više majka nego kraljica… Ispravno je govoriti o njezinim privilegijama, ali time se ne smijemo zadovoljiti. Moramo učiniti sve kako bismo učinili da bude ljubljena od duša”.
Ovdje se vidi Terezijin zdrav razum i u tim se riječima nalazi cjelovit nauk Terezije o Mariji. Marija je po njezinom mišljenju, prije svega majka, Isusova Majka i naša majka. Ona je majka nježnoga majčinskog srca koja nas je „voljela istinski onako kako nas voli Isus”. Marijin život, kao i naš, bio je „život zajedničke vjere”, “sasvim običan” i “satkanim prije svega, od skrivenih kreposti”. Zbog toga Mariju i možemo nasljedovati. Naša pobožnost prema njoj, dok joj dajemo počast koju traži njezino dostojanstvo, trebala bi se sastojati prije svega u tome da je ljubimo dječjom ljubavlju i pokušavamo slijediti njezin primjer.
U himnu Zašto te ljubim, Marijo, nalazimo isto učenje, premda detaljnije. U njemu ona preispituje Marijin život i tamo pronalazi divno nadahnuće za oponašanje Marijinih kreposti: ljubav prema djevičanstvu; poniznost toliko duboku koja privlači k sebi Presveto Trojstvo; materijalno i duhovno siromaštvo; lišenost izvanrednih milosti kao i dobara ovoga svijeta; gorljiva ljubav da služi bližnjemu; pouzdanje u Boga od Kojeg jedino očekuje pomoć; šutnja kojom zadržava i obožava božanske tajne; živa vjera, jedino svjetlo u noći duha i tjeskobe srca; ljubav koja daje sve i samu sebe, u potpunoj žrtvi.