DIJETE ISUS I SVETO LICE
Na početku redovničkog života imala je posebnu ljubav prema Djetetu Isusu. Kad su joj prije nego što je ušla u Karmel rekli da će se zvati sestrom Terezijom od Djeteta Isusa, ona Mu se sasvim prirodno ponudila da bude Njegova “mala igračka” kojom bi se mogao zabavljati kako želi. Nadalje, njezin je nauk o duhovnom djetinjstvu zahtijevao samo jednostavne redovite radnje svakodnevnog života i “skupljanje cvijeća” malih svakodnevnih žrtava. Stoga je bilo prirodno da joj Dijete Isus bude Onaj kojega će željeti nasljedovati s ljubavlju.
Međutim, vrlo brzo je njezina pobožnost Svetom Licu imala prednost pred svetim Djetinjstvom. Njezina Majčica bila je ta koja joj je od prvih mjeseci njezinog života u Karmelu otkrivala dubine blaga skrivenog u svetom Isusovu Licu. Ovu su pobožnost silno voljele karmelićanke u Lisieux-u, a primile su je od Karmela iz Toursa. Terezija ju je prihvatila i učinila je svojom. Ona ovako piše što je o tome naučila od majke Agneze: “Ona koja je zauzela prvo mjesto među mojim sestrama, “moja Majčica”, duboko je prodrla u tajne skrivene u Licu našeg Zaručnika. Shvatila sam kako je milosrdan put kojim me dobri Gospodin uvijek vodio!”.
Pobožnost Svetom Licu zapravo je trebala biti Tereziji od najveće pomoći u njezinom duhovnom životu. Kada je 1889. godine dobila habit Karmela, zamolila je i dobila odobrenje da svom imenu doda i taj naslov. U veljači iste godine njezin otac, gospodin Martin, koji je bolovao od bolesti koja je zahvatila njegov mozak, bio je smješten u dom. Nakon njegove smrti 1894. godine, Terezija je shvatila proročko značenje viđenja kojega je imala kao dijete u vrtu Buissonnets (kolovoz 1879.). Oca je tad vidjela kao pognutog starog čovjeka, glave pokrivene gustim velom. Sada, budući da se gospodin Martin prinio kao žrtva, Terezija je vidjela vezu između svog oca u njegovoj bolesti i “sluge Jahvina” čiji iskrivljeni vid opisuje Izaija.
Terezija često aludira na Isusovo Lice pa je tako 1890. napisala Celini: “Šaljem ti pismo koje mnogo govori o mojoj duši. Čini mi se da će i tvoja duša njome biti podjednako ganuta. Celina, prošlo je puno vremena otkad je duša Izaije proroka, poput naših, bila natopljena u skrivenoj Isusovoj ljepoti”. Ovo je pismo, između ostalih tekstova, citiralo Izaijine riječi: “Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe”.
Nekoliko tjedana prije smrti, rekla je da su sve njezine pobožnosti nadahnute ovim Izaijinim riječima. Iza oborenih Isusovih očiju, Terezija je vidjela ljepotu Njegove duše; Njegovo natečeno i krvavo lice otkrilo je Njegovu ljubav. “Isus”, napisala je Celini, “izgara od ljubavi prema nama. Motri Njegovo preslatko Lice; evo Njegove oči koje su izgubile sjaj i oborene su… Motri Njegove rane. Pogledaj Isusovo Lice! Tamo ćeš prepoznati koliko nas On ljubi”.
Majci Agnezi je rekla: “Sirota mala Isusova zaručnica osjeća da ljubi Isusa Samoga i želi se zagledati u lice svog Ljubljenog samo kako bi mogla sakupljati suze koje teku iz tih očiju”.
Kontemplacija Svetog Lica bila je za nju pouka poniznosti: “Bolje nego ikad razumijem što je istinska slava. Onaj čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta pokazuje mi da postoji samo jedna vrsta kraljevstva na kojem bismo trebali zavidjeti i željeti ga: naše kraljevanje bi se trebalo sastojati od spremnosti da nas se zaboravi, da nas se smatra za ništa i da pronađemo svoju radost u preziranju sebe. Oh! kako bih voljela da moje lice, poput Isusova, bude skriveno od svih očiju i to da me, na ovoj zemlji, nitko ne bi prepoznao”. Ovo je bio omiljeni izraz svete Terezije.
Izobličeno lice božanskog Spasitelja također ju je nadahnulo ljubavlju za patnju i revnošću za duše. Prisjećajući Celinu kušnji koje su pogodile njihovog oca, napisala je: “Isus nam je poslao najbolji križ koji je Njegova neizmjerna ljubav mogla izmisliti… Kako se možemo žaliti, kad su Njega Samoga smatrali ‘kao čovjeka koji je kažnjen i ponižen od Boga’?” Zbog toga je Terezija žeđala za patnjama i žarko je željela biti zaboravljena.
Što se tiče duša koje je željela spasiti, primjećuje da “zrno pijeska želi spasiti duše po svaku cijenu. Potrebno je da joj Isus udijeli ovu milost. Molila je blistavo Isusovo Lice da joj to udijeli.
Celinu potiče da ide istim putem: “Šaljem Ti prekrasnu sliku Svetog Lica koju mi je naša majka dala prije nekog vremena. Mislim da bi trebala biti u rukama sestre Marije od Svetog Lica, i ja ne smijem zadržati za sebe. Dugo sam mislila dati je svojoj dragoj Celini. Neka Marija od Svetog Lica bude još jedna Veronika koja briše krv i suze Isusa, svoga Jedinog Ljubljenoga. Neka stekne puno duša za Njega, posebno duše koje ona voli (to jest duše svećenika)!”
Isusovo Sveto Lice bilo joj je poput svjetionika koji ju je vodio i podržavao njezinu hrabrost tijekom tamnih i sušnih vremena. Presađen na Brdo Karmel, “mali cvijet” se raširio u sjeni križa, ogrnut suzama i krvlju božanskog Spasitelja i ugrijan blistavim suncem preslatkog Lica Isusova: “Ušavši u podzemni prolaz tamo gdje nema ni vrućine, ni hladnoće, ni sunca, ona korača lagano slijedeći napola zastrto svjetlo koje je dolazilo iz oborenih očiju njezinog Zaručnika”. I tako je, unatoč svim svojim patnjama, Terezija je bila sretna. U unutarnjoj molitvi držala je sliku Svetog Lica na svojoj klupi; tražila je da joj za vrijeme bolesti sliku Svetog Lica objese na jednu od zavjesa njezina kreveta. Kao izljev svoje ljubavi, napisala je Posvetu Svetom Licu i pred kraj svog života napisala himnu u Njegovu čast. Za svoj dan kojega je posebno častila odabrala je blagdan Preobraženja.