TEREZIJINA UNUTARNJA MOLITVA TIJEKOM NJEZINIH ISKUŠENJA
Terezija je unatoč suhoći, čestim rastresenostima i stalnoj pospanosti koja ju je pogađala tijekom molitve, čak i tijekom zahvalnih molitava nakon svete pričesti, ostala je vjerna praksi unutarnje molitve i koristila je sva sredstva kako bi je učinila što je moguće boljom. Budući da su drugi shvatili koliko je patila u takvim trenucima, ponekad su joj savjetovali da tu vježbu propusti ili barem skrati, ali ona nikada nije pristala na to. „Sati koji su određeni Konstitucijama”, rekla je, „Božje su vrijeme i nije u redu da Mu ga krademo”. Kad se osjećala nesposobnom reći Isusu da Ga ljubi, tada je “bacila nekoliko strugotina u vatru koja je još tinjala pod pepelom, s nadom da će biti ponovno zapaljena”. Kad Mu nije imala što ponuditi, dala mu je to “ništa” ili je polako recitirala jedan Očenaš i jednu Zdravo Mariju: “Jedino me ove molitve oduševljavaju. Hrane moju dušu božanskom hranom”.
Kako bi probudila ili potaknula svoju ljubav prema Isusu, na svome mjestu u koru gdje se molila držala je sliku Svetog Lica, što joj je bila “omiljena pobožnost”. Lice Isusovo za nju je bilo ogledalo iz kojeg je učila nauku ljubavi; ta slika je rasplamsala njezinu želju za patnjom i revnost za dušama; to je bila i njezina lekcija o poniznosti. Da bi odbacila svoju pospanost, pribjegla je čitanju i smatrala je prikladnim koristiti knjigu tijekom unutarnje molitve kad čovjek osjeća potrebu za njom. Tijekom svoga novicijata pročitala je knjigu „Temelji duhovnog života“ oca Surina. Kad je imala sedamnaest i osamnaest godina, jedina duhovna hrana bila su joj djela mističnog naučitelja, svetog Ivana od Križa; u njima je pronašla obilnu svjetlost. Ali kako se suhoća povećavala, sve duhovne knjige, osim Evanđelja i Nasljeduj Krista, prestale su joj biti od bilo kakve pomoći. „Kad otvorim knjigu”, rekla je, „čitam bez da sam je sposobna razumjeti ili, ako razumijem, moj se um zaustavi i nije u stanju meditirati”. Evanđelje je tada postalo njenom knjigom koju je uvijek imala uza sebe; u njemu je pronalazila “uvijek nova svjetla, skrivena i tajanstvena značenja”. Taj se izraz “uvijek” čini malo snažnim jer je nešto kasnije napisala da se “čini da je ogromno polje Svetih pisama gdje bi srce željelo naći hranu… suha pustinja bez vode. Čak se izgubimo i ne znamo tu gdje jesmo. Umjesto mira i svjetlosti ne nalazimo ništa osim nevolje ili barem tame”.
Čitanje se nije uvijek pokazalo kao lijek protiv uspavljivanja, ali Tereziju to nije brinulo. Sačuvala je svoj mir i predanje i nastavila službu ljubavi čim se probudila. “(Mislite) da bih se trebala osjećati tužno jer zaspem (stvar koja traje već sedam godina) tijekom razmatranja i mojih zahvala za Pričest? Pa, ne tugujem zbog toga!” Znala je da Isus savršeno dobro poznaje našu slabost. Također je bila sigurna da “se mala djeca sviđaju svojim roditeljima dok spavaju kao i kad su budna”, da Isus može djelovati jednako dobro tijekom našeg sna kao i tijekom naših molitvi. Rekla je samoj sebi da „liječnici uspavljuju pacijente kad im žele izvršiti operaciju.“ Štoviše – kao što je rekla i o svojim Pričestim – bavila se unutarnjom molitvom, ne toliko radi svoje koristi, nego kako bi udovoljila Isusu. Ono što Mu nije mogla dati tijekom sati odvojenih za molitvu, davala Mu je tijekom dana.
Terezija je patila od suhoće i tame tijekom velikog dijela svoga života u Karmelu; ali, s druge strane, u nekoliko je navrata primila duhovne darove i milosti unutarnje molitve visokog stupnja. Čak je bila podignuta na vrh mističnog stanja. Kad ju je majka Agneza zamolila da otkrije te milosti unutarnje molitve, rekla joj je da je iz svojih iskustava naučila tijekom ljetnih večeri u vrtu što se podrazumijeva pod „letom duha“ koji spominje sveta Terezija Avilska.
Sličnu je milost dobila u srpnju 1889. godine, u špilji svete Marije Magdalene; a tu milost je slijedilo stanje tišine koje je trajalo nekoliko dana: “Bilo je to kao da je veo bačen na sve zemaljske stvari. Osjećala sam se potpuno skrivenom ispod vela Blažene Majke …. U to sam vrijeme bila zadužena za blagovaonicu i sjećam se da sam stvari radila kao da ih nisam radila sama; činilo mi se da djelujem s posuđenim tijelom. U tom sam stanju ostala čitav tjedan. To je nadnaravno stanje koje mi je teško opisati. Samo nas dobri Gospodin može dovesti u takvo stanje i takvo iskustvo ponekad je dovoljno da nas zauvijek odvoji od zemaljskih stvari”.
Čini se da se poziva na slično iskustvo u pismu Celini od 7. srpnja 1894.: “Čini se da smo ponekad napušteni… ali Isus… vidi našu tugu i iznenada se čuje Njegov slatki glas, glas slađi od šuma proljeća i kaže nam ‘Vrati se, vrati se, dragano moja; vrati se da te pogledam!’ On nas želi gledati u Svoje slobodno vrijeme, ali nije sam; s Njim su još dvije Osobe Presvetog Trojstva koje su došle da zaposjednu našu dušu…. Ovo je Isus obećao kad je bio spreman uzaći na nebo Svome Ocu i našem Ocu. Rekao je tada s neizrecivom nježnošću: ‘Ako me tko ljubi, držat će Moju riječ, i Otac će moj ljubiti njega, k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti”.