ULOGA PASIVNOG ČIŠĆENJA
Kušnje ove vrste pripadaju mističnom poretku. Svaka duša koja je pozvana na božansko sjedinjenje mora proći kroz njih. Bog je čisti Duh i beskrajna Svetost; i jedino usklađivanjem s božanskom čistoćom, koliko je to ljudski moguće, može se ujediniti s Bogom i preobraziti u Njega. Za to je potrebno potpuno odreknuće. Pomoću mrtvljenja, apsolutne ne navezanosti na stvorenja, a posebno na sebe same, i kroz pročišćavanje svojih sposobnosti, duša mora postati sposobna podvrgnuti se božanskom djelovanju i raspoložiti se za sjedinjenje. No, koliko god njezini napori bili velikodušni, oni ne mogu proizvesti onu čistoću, onu vrstu “su-prirodnosti” koja je nužna da bi duša postala jedan duh s Bogom. Naše je sebeljublje najsuptilnije i neprimjetno se miješa u sve što radimo. Opet, naše zle sklonosti toliko su duboko ukorijenjene u nama da ih ne uspijevamo niti pravilno prepoznati a kamoli iskorijeniti. Ono što nam treba je Božje djelovanje. Samo On može izvršiti potrebne prilagodbe. On to čini pomoću “pasivnih pročišćenja“. Mi ih nazivamo pasivnima jer je Bog koji u njima djeluje, dok se duša podvrgava Njegovom djelovanju i nastoji se s Njim uskladiti.
Sveti Ivan od Križa također je koristio izraz “noći” da bi označio ta pročišćenja. U stvarnosti postoji samo jedna noć, ali ona ima dva aspekta s obzirom na to da utječe na osjetila ili um. Noć prvo utječe na osjetila da bi postala podložna umu. Potom dolazi noć uma ili duha.
Mistični autori se ne slažu oko razgraničenja ovih noći. Prema svetom Ivanu od Križa, noć osjetila proteže se kroz razdoblje duhovnog života koje se proteže između života pročišćenja i života prosvjetljenja; ili, upotrebljavajući njegovu terminologiju, između stanja “početnika koji još uvijek prakticiraju meditaciju” i stanja “naprednih” koji su već uvedeni u kontemplaciju. To proistječe iz prve noći i za njih se kaže da su “napredni”.
Noć duha obično dolazi nekoliko godina nakon što je duša ušla u kontemplaciju, što je stanje naprednih. Čini se da se to događa u trenutku kada duša ulazi na put sjedinjenja. Međutim, ponekad počinje i prije nego što završi noć osjetila.
Te se noći razlikuju po intenzitetu i trajanju, ovisno o potrebi pročišćenja pojedinih duša i stupnju sjedinjenja do kojeg ih Bog želi podići. Razne su vrste: vremenita iskušenja, fizičke i moralne patnje, iskušenja protiv bogoslovskih i moralnih kreposti; ali njihov je zajednički cilj pročistiti dušu i raspoložiti je za primanje božanskih darova.
Iako se ta iskušenja mogu nazvati “noćima”, svjetlost izlazi iz njihove tame. Duh Sveti ondje prosvjetljuje dušu Svojim darovima razumijevanja i mudrosti. Sada, jer taj dar razumijevanja sja da bi prosvijetlio u duši oči koje su nesavršeno pročišćene, on neizbježno stvara tamu u njoj, baš kao što sunce zasljepljuje one koji ga gledaju. Potpomognuta ovom živom svjetlošću duša otkriva svoje brojne nesavršenosti. Do tada, ma koliko nisko imala mišljenje o sebi, zapravo nije znala svoju veliku bijedu; sada naprotiv uviđa svoje pravo stanje. Ista svjetlost također daje duši više znanje o božanskom Biću. Napokon, Bog njime duši komunicira tajne svoje ljubavi i otkriva način na koji duša mora djelovati kako bi odgovarala Njegovim planovima.
Trebali smo se ukratko prisjetiti uloge pasivnog čišćenja kako bismo mogli razumjeti kušnje svete Terezije od Djeteta Isusa. Tolika patnja u tijelu, srcu i duši nije joj dana samo zato da joj ispuni želju da dokaže svoju ljubav Isusu i da joj dopusti da Mu nalikuje u Njegovim patnjama; te su patnje bile i rezultat njezina ulaska na mistični put. Bog ih je upotrijebio da je preobrazi u Sebe potpunim sjedinjenjem.
Terezija je prepoznala značenje tih pročišćenja. Bog je, napisala je, želio iskušati njezinu vjeru i nadu, oduzimajući joj sve prirodno zadovoljstvo u njezinoj čežnji za nebom. Želio joj je pročistiti vjeru i nadu joj učiniti nadnaravnom.
Međutim, ne smijemo misliti da su njezina iskušenja bila isključivo za pročišćavanje njezine duše. Sama Terezija tome je pripisala apostolsku svrhu. Prikazala se Bogu da dobije svjetlo božanske vjere za nevjernike i da se čini zadovoljština za pogreške počinjene protiv te kreposti. Da bi mogla zaslužiti ove milosti za grešnike, “prihvatila je da ne jede ništa osim kruha nevolje, sve do trenutka kada će biti Isusu drago da je uvede u Svoje slavno kraljevstvo”. Njezina iskušenja, kao što smo vidjeli, trajala su do kraja njezina života. Čak i na samo jutro smrti, patnja ju je natjerala da kaže: “Ovo je čista agonija bez ikakvih primjesa utjehe”.
Terezija je izrazila zahvalnost Bogu jer joj je On ova iskušenja poslao u vrijeme kad je ona to mogla podnijeti. Vjerovala je da bi je, da su poslana ranije, to odvelo u obeshrabrenje. Podnosila ih je zadivljujuće, neprestano radeći čine vjere. Rekla je da je u godinu dana napravila više takvih čina vjere nego tijekom cijelog svog života. Kad ju je đavao napao, okrenula mu je glavu i okrenula se Isusu ispovjedivši svoju vjeru i nadu u Njega. Stoga je, iako lišena bilo kakvog osjećaja radosti, imala hrabrosti reći: “Gospodine, obuzimaš me radošću svime što mi činiš; jer, ima li veće radosti od patnje zbog ljubavi prema Tebi? Koliko je ta patnja intimnija i što je manje vidljiva očima ljudi, to ti pruža više radosti, o moj Bože! A ako ne bih bila svjesna te patnje – što je naravno nemoguće – i dalje bih se radovala podnošenju, ako bih time uspjela spriječiti ili popraviti jednu jedinu krivnju počinjenu protiv vjere”.