TEREZIJIN KONTEMPLATIVNI ŽIVOT U KARMELU (2)
Uoči polaganja zavjeta toliko je gust bio veo tame koji je Tereziju prekrivao tako da su je uhvatile napasne misli da nema redovničko zvanje i da joj je dužnost napustiti Karmel. Za nju koja se tako zdušno dala Bogu, ovo je bilo najteže iskušenje; ali Terezija je to prihvatila s voljom. U tome je čak pronašla i radost. Prosvijetljena Duhom mudrosti i ljubavi koji ju je vodio cijelo vrijeme, shvatila je da je Krist tako postupio jer je želio pročistiti njezinu ljubav; Povukao je zadovoljstvo Njegove opipljive prisutnosti kako bi Ga ona mogla ljubiti Njega samog i bez obzira na Njegove darove. “On ne želi da Ga ljubimo zbog Njegovih darova”, rekla nam je, “već samo zbog Njega Samoga…. On je tako lijep, tako zanosan, čak i kad šuti, čak i kad se skriva”. Nikada nije daleko od nas. “Još je toliko bliži kad Se sakrije”.
Drugi je razlog bio taj da, što se ona okoristila svojim odnosima s Gospodinom, to Mu je ona sama više davala: “On se skriva kako bi mogao moliti za našu ljubav. Isus ne želi da se upokojimo u Njegovoj preslatkoj prisutnosti. Ako se skriva i odijeva u tamu, ako šuti, to je zato da možemo prema Njemu prakticirati ljubav kao prema onome koji se nalazi u oskudici. On Se Sam stavlja na našu milost i nemilost. Ne želi od nas ništa prihvatiti ako Mu to ne dajemo dragim srcem. Pruža nam ruku da primimo malo ljubavi”. Isus daje utjehu dušama čija je ljubav slaba. Kad su, naprotiv, napredovali u ljubavi, On šuti i čeka njihove darove.
Terezija se patnjom pripremala za svoju duhovnu svadbu. Tada nije neobično da je ujutro 8. rujna 1890. godine doživjela mir koji nadilazi svako razumijevanje i u tom miru izrekla je svoje svete zavjete.
Osim toga, u Terezijinim iskušenjima nije bilo predaha, nije bilo izmjena suhoća i utjeha kao što se to obično događa. Ovo je, kao što smo rekli, uglavnom bio test i iskušenje njezine ljubavi; ali to je bilo i pročišćenje njezine vjere, jer je Terezija više puta govorila o tami u koju je bila uronjena, kao o “tamnoj noći”; i izjavila je da je “putovala u tunelu”. Unatoč svemu tome, njezino pravo iskušenje tek je počinjalo. Jednom je u tom razdoblju primijetila: “Zaista nemam velikih vanjskih patnji, i ako dobri Gospodin želi da trpim unutarnje, morat će promijeniti moj put. Mislim da to neće učiniti. Ipak, ne mogu živjeti zauvijek u ovom stanju mirovanja. Pitam se što li će otkriti?”.
Ubrzo je saznala da njezinom Ljubljenom nikad ne nedostaje sredstava. Ne mijenjajući joj “put”, poslao joj je veliko iskušenje njezine vjere. Ovaj napad na nju dogodio se usred Vazmenog vremena 1896. (5. travnja) i pokazao se kao križ koji će nositi do svoje smrti.
Od najnježnijih godina Terezijino je srce čeznulo za nebeskim blagoslovom, a misao o sjedinjenju s Bogom ispunjavala ju je oduševljenjem. Knjiga oca Arminjona o budućem životu i razgovori s Celinom u ljetnikovcu uvelike su povećali njezina željna očekivanja; ali sad, baš kad se osjećala spremnom doći do blagoslovljene obale, činilo joj se da je nebo postalo nestvarno. Sumnje u samo postojanje blažene vječnosti opsjedale su joj um. Pokušala se prisjetiti svojih nekadašnjih misli o nebeskom blaženstvu kako bi pružila utjehu svom srcu, ali sve je to bilo uzalud. Činilo joj se čak da je čula glas koji je dolazio iz okolne tame i podrugljivo joj dovikivao: “Sanjaš o svjetlosti, o vječnom posjedu Stvoritelja… naprijed; smrt ti neće dati ono što očekuješ, nego (dat će ti) još tamniju noć, noć uništenja“.
Terezija je rekla majci Agnezi da je malo shvatila što je naš Gospodin pretrpio u svojoj agoniji po onome što je i sama proživljavala. Ako bi povremeno zraka nade zasjala kroz tamu, odmah bi nestala, ostavljajući iza sebe još mračniju noć. “Pogledajte”, rekla je jednog dana, “onu tamnu rupu u kojoj ne možete ništa razabrati. Pa, u takvoj rupi živim tijelom i dušom…. Kakva tama! Unatoč tome živim u miru”. I nastavila je pjevati o nebeskom blaženstvu, ali, kako je priznala, to je prije bila puka sila volje nego nešto što je trenutno osjećala; nije doživjela nikakvu radost.
Pjevala je nebesku slavu jer je htjela to vjerovati.
Osim majke Agneze i majke Marije Gonzage kojima je otvorila svoju dušu u svom rukopisu, njezine susestre nisu bile svjesne Terezijinih borbi i patnji, jer ih je uspjela dobro sakriti. Izvješćujući za ta velika iskušenja majku Mariju Gonzagu, rekla je: “Moram Vam reći osjećaje svoje duše; inače bi Vas ove stranice mogle nasmijati. Možda se čini da nijedna duša nije tako malo iskušavana kao moja; ali u stvarnosti, ako bi mučeništvo koje sam pretrpjela tijekom prošle godine bilo otkriveno drugima, bili bi ispunjeni zaprepaštenjem”. Njezin ispovjednik, ne znajući prirodu njezinih kušnji, smatrao je da je je ona u stanju koje ugrožava spasenje njezine duše.