TEREZIJIN KONTEMPLATIVNI ŽIVOT U KARMELU
Stvari su poprimile novi aspekt s Terezijinim ulaskom u Karmel. Patnje njezinog djetinjstva, kao što smo primijetili, trebale su poslužiti kao uvod u pasivno pročišćavanje. Od sada će joj kušnje predstavljati svakodnevnu hranu, a sve ozbiljnija pročišćavanja dovršiti će zadaću. Patnja će je izjedati sve dublje i dublje; ona će je pročišćavati sve više i više dok Terezija ne postigne stupanj savršenstva kada će je Krist mistično pretvoriti u Sebe.
Moguće je razlučiti dva razdoblja njezinih kušnji: prvo tijekom kojeg je Terezija bila posebno iskušavana u svojoj ljubavi; drugo i to bolnije, tijekom kojega su bile posebno iskušavane njezina vjera i nada.
Jedva da je ušla u klauzuru Karmela kad joj je duša postala suha od duhovne suhoće i bila je zavita tamom: „Isus se sakrio”. Stoga je, tijekom duhovnih vježbi prije nego što je primila habit, napisala: „Isusova uopće ne osjećam. Postoji suhoća… postoji san; ali ako Isus želi spavati, zašto Ga ometati? Jako mi je drago jer Njemu je savršeno lagodno sa mnom. Time mi pokazuje da me ne gleda kao na stranca, i mogu Vas uvjeriti da se On ne trudi razgovarati sa mnom”.
Tijekom tih duhovnih vježbi, u njezinim bilješkama koje je dala majci Agnezi više puta je spomenula to stanje suše i tame: “Vjerujem da je to ono što je Isus učinio tijekom tih duhovnih vježbi kako bi me pokušao odvojiti od svega što nije On sam… Kad biste Vi samo znali koliko je velika moja radost jer mogu ugoditi Isusu time što ništa nemam… Ovo je najsuptilnija vrsta radosti i ona koja se ni na koji način ne osjeća. Zahvaljujem Isusu jer to smatra dobrim za moju dušu. Možda, ako bi me tješio, držala bih se te slatkoće, ali On želi sve samo za Sebe samoga. Pa, dobro. Dati ću mu sve, sve! Čak i kad osjetim da nemam što ponuditi, dat ću Mu ono ništa“.
Kako su ohrabrujuće te riječi za nas koji smo tako svjesni svog krajnjeg siromaštva!
U pismu koje je kasnije uputila Celini, Terezija detaljnije objašnjava što je to “ništa” koje možemo ponuditi Isusu u vrijeme duhovne suhoće: “Govoriš istinu Célina. “Svježa jutra” za nas su prošlost! Nema više cvijeća za branje. Isus ih je sve uzeo za Sebe. Možda će jednog dana izradit nove koji će niknuti, ali u međuvremenu što da radimo? Pa, mislim da sam dobila malo svjetla po tom pitanju. Sveta Terezija Avilska kaže da moramo održavati vatru svoje ljubavi. Nemamo drva kad smo u stanju suhoće i tame, ali ne smijemo li baciti barem nekoliko slamčica? Isus sigurno može sam održavati tu vatru! Ipak, voli nas vidjeti kako je malo hranimo. Takva gesta pruža mu zadovoljstvo. Zatim baca puno drva. Ne vidimo ga, ali osjećamo žestoku vrućinu ljubavi. To sam osobno iskusila; kad sam tako kao da sam bez osjećaja, činim se nesposobnom moliti se ili vježbati kreposti, to je vrijeme kad se moram osvrtati oko sebe za male prilike, za “ništa” što Isusu više godi nego ako bih Mu dala potpuno gospodstvo nad svijetom, ili kada bih pretrpjela mučeništvo; na primjer osmijeh, ljubazna riječ, kada najradije ne bih ništa rekla ili bih željela pokazati tužno lice….“.
A kada ne bih vidjela prilike za takve stvari, barem bih Mu više puta željela reći da Ga ljubim. Čak i kad bi mi se činilo da je vatra ljubavi ugašena, svejedno bih željela baciti nešto u nju i pouzdano znam da bi je Isus oživio”.
Nakon što je primila habit, duhovna suhoća postala je još gora; utjehu nije našla ni na nebu ni na zemlji: “suhoća mi je bila kruh svagdašnji i premda nisam imala nikakvu utjehu, bila sam najsretnije stvorenje, jer su mi se sve želje (za patnjom) ispunile”.
Čak je niti Pričesti nisu uspjele utješiti: “Ne mogu reći da sam često primala utjehu tijekom svojih zahvala nakon Pričesti. Suprotno tome, ovo su upravo bila vremena kada sam imala možda najmanje utjehe. Smatram da je to sasvim prirodno jer sam se prikazala Isusu, ne poput one koja želi primiti posjetu zbog vlastitog zadovoljstva, već zbog užitka Onoga koji mi daje Sebe samoga”.
Prošla je godina dana i Terezija se pripremala za zavjete duhovnim vježbama. Klima se nije promijenila. Kao što je napisala majci Agnezi: “Isus me uzeo za ruku i odveo u tunel, gdje nema ni vrućine, ni hladnoće, ni sunca, a tamo vidim samo napola zastrtu svjetlost, svjetlost koja dolazi iz oborenih očiju mog Zaručnika. On mi ništa ne govori, a ja mu ne kažem ništa osim da Ga ljubim više od sebe… Ne vidim da napredujemo prema kraju planine, jer putujemo pod zemljom; a opet osjećam da se približavamo kraju, iako ne znam kako. Put koji slijedim ne donosi mi utjehu, a opet mi daje sve utjehe, jer je Isus to izabrao i sve što želim je da se svidim samo Njemu, da, Njemu “Oh! zamolite našega Gospodina… da ne dopusti da duše zbog mene trebaju biti lišene svjetla koje im je potrebno, već molite da im moja tama posluži za prosvjetljenje. Zamolite Ga da se mogu dobro imati duhovne vježbe kako bih Mu pružila maksimum užitka. Tada ću biti zadovoljna i, ako to bude Njegova volja, pristajem hodati u tami, koja me sada obavija, tijekom cijelog mog života”.