BOŽIĆNO OTAJSTVO U ŽIVOTU SV. MALE TEREZIJE
Terezija sebe smatra malom igračkom Djeteta Isusa. „Isusova mala igračka“, zapisala je svojoj rođenoj sestri Leoniji u pismu od 28. travnja 1895: „Sada sam sretna što sam njegova igračka. Samo mislim da Božansko Dijete već ima dovoljan broj drugih duša koje su – bogatije uzvišenim krepostima –kao njegove igračke. Kao rezultat toga, mislila sam da su one ljepše igračke njegove dok moja duša nije ništa drugo nego do li mala, bezvrijedna igračka. Da se utješim, pomislila sam kako djeca često doživljavaju veću radost kad imaju igračke koje mogu baciti ili uzeti u ruku, razbiti ili poljubiti, a ne raduju se toliko drugim igračkama koje imaju veću vrijednost te se jedva usuđuju dotaknuti ih. Bila sam sretna zbog toga što sam bila siromašna. Čak sam se nadala da ću to postati svaki dan sve više kako bi Isus svaki dan kušao veću radost u igri sa mnom.“ Terezijin „mali put“ ne znači prepustiti se sentimentalnoj odanosti, niti je tražila izvanredne mistične milosti. To je ljubav prema Djetetu Isusu koja ima čvrstoću strogog asketskog života i profinjenost evanđeoske ulivene mistične kontemplacije. Neposredno prije smrti svetica je zapisala: „Ono što mi čini dobro, kada pomislim na svetu Obitelj, jest zamisliti da su vodili potpuno običan život, vrlo drugačiji od onoga što se priča ili pretpostavlja – na primjer, da je Dijete, nakon što je od zemlje oblikovao male ptice, dahnulo na njih i dalo im život. Ne, Mali Isus sigurno nije činio beskorisna čuda… Inače, zašto sveta Obitelj nije prenesena u Egipat putem mnogo čuda, onog koje bi Bogu bilo tako lako? U trenutku bi bili preneseni tamo… Ne, naprotiv: u njihovom životu sve se dogodilo kao i u našem. I koliko patnje, koliko razočaranja! Koliko je puta dobri Josip bio prekoren ili su odbili platiti mu za njegov rad! Kako bismo se začudili kada bismo znali sve što su pretrpjeli!“ Sav kršćanski život i svetost sastoje u poistovjećivanju s Kristom, pa tako i „mali put“, a Terezija se poistovjećuje s Djetetom Kristom do točke potpunog spajanja namjera i osjećaja. „Jednostavno vjerujem da je to sam Isus, skriven u dubini mojeg jadnog malog srca, koji mi daje milost da djeluje u meni i tjera me da razmišljam o svemu što on želi da činim u sadašnjem trenutku.“ Osnažena tim svjetlom, znala je kako uzvratiti ljubav Djetetu Isusu i u najmanjim stvarima. Svetica je bila duboko uvjerena da se postati malenim i ništa ne posjedovati, treba otvoriti srce ljubavi Malog Isusa. „Sve je više prikladno ljubiti Isusa, biti njegove žrtve ljubavi, što je on jadniji i slabiji… Bježimo od svega što bliješti. Ljubimo našu malenost“ Sveta Terezije od Djeteta Isusa bila je očarana milosrdnom Božjom Ljubavi koja se snižava do čovjeka, premošćujući ponor koji odvaja stvorenje od Stvoritelja. Taj ponor ispunjava otajstvo utjelovljenja Riječi u Marijinoj utrobi. Bog se toliko ponizio da je postao malo dijete u betlehemskim jaslama. Božje poniženje naglašeno u Isusovom životu, dovest će ga i do Križa. (usp. Fil 2, 5 – 8) Terezija ovaj odlomak citira tri puta u svojim spisima. Svom redovničkom imenu dodaje od Djeteta Isusa i Svetog Lica. A Isusova ljubav želi sići još niže – evo trećeg, posljednjeg stupnja poniženja – to je Euharistija. U ovom Sakramentu, ne ostaje čak ni ljudska stvarnost – dijete ili raspelo, ostaju samo kruh i vino: Bog nam se daje za hranu. Pa zar Ljubav može sići niže? Terezija piše: „Euharistija predstavlja krajnju granicu tvoje Ljubavi. Nakon što si svoje preslatko lice učinila vidljivim, želiš se sakriti pod velom još većim od onog ljudske naravi […] Živiš skriven[a] u Hostiji za mene […]U Hostiji promatram vrhunac tvog poništenja“ (Infanzia Spirituale, Flos Carmeli, str. 7 – 8). Terezijina velika ljubav prema Euharistiji, mjestu apsolutnog dara raspete i Uskrsle Ljubavi, dobro je poznata. Sveti Petar Giuliano Eymard u svom poznatom spisu ovako razmatra o ovoj temi: „Kako je drago slavlje rođenja Spasitelja, uvijek ga dočekujemo s radošću, proživljavamo u našoj ljubavi, nastavljenoj u Euharistiji. Između Betlehema i Cenakula postoje bliski odnosi koji se nadopunjuju. Proučimo ih danas: Euharistija koju si posijao u Betlehemu. Zapravo, Euharistija je pšenica izabranih, živi kruh: pšenica je posijana, mora niknuti iz srca zemlje, sazrjeti dok se ne požanje i samljeti da dobijemo kruh koji nas hrani. Rođena je danas na slami u štalici. Dijete Isus, Riječ Božja priprema svoju Euharistiju, koju drži prisutnom u svim svojim otajstvima kao njihovu nadopunu.