TEREZIJIN ODNOS PREMA VLASTITIM SESTRAMA
Terezijina strogost u odnosima sa vlastitim sestrama činila se ponekad toliko velika da joj je jednog dana sestra Genoveva govorila o tome i zamjerala joj što nije pravilno razumjela ljubav prema bližnjemu.
Kad se pojavilo pitanje slanja njenih sestara, njezine “male majke” i njezine “voljene” Celine u Karmel u Saigon, Terezijino srce bilo je duboko pogođeno; ali, iako je znala da će tamo patiti i ako je imala osobne sumnje u to da je taj odlazak volja Božja, nije rekla niti jednu riječ da ih spriječi. Za sebe je izrazila želju da bude poslana u Hanojski Karmel u slučaju da joj se bolest izliječi, i to ne toliko da bi mogla pružiti uslugu koliko da može izvršiti Božju volju žrtvujući se za Njega prema Njegovim željama: “Kad bih jednog dana morala napustiti svoj dragi Karmel, to ne bi prošlo bez patnje. Isus mi nije dao neosjetljivo srce i upravo zato što može patiti želim da Isusu pruži sve što može dati… Eto, voljeli ste me, moja Majko, i sve moje sestre su me ljubile ljubavlju koja mi je jako draga. Zbog toga sanjam o samostanu u kojem bih bila nepoznata, u kojem bih morala trpjeti siromaštvo, nedostatak ljubavi i, konačno, izgnanstvo srca. Oh! To ne bi bilo s nakanom pružanja usluge Karmelu koji bi bio voljan primiti me, ostavila bih sve što mi je drago. Bez sumnje, učinila bih sve što bih mogla, ali znam svoju nesposobnost i da, čak i kad bih dala sve od sebe, ne bih uspjela to dobro učiniti… Moj jedini cilj bio bi ostvariti volju dobrog Gospodina, žrtvovati se za Njega na način koji bi se Njemu svidio”.
Takvim je izrazima Terezija pokazala svoju goruću ljubav prema Bogu i svoju želju da se žrtvuje za Njega. Rezervu koju si je nametnula u odnosima sa sestrama, Terezija im je također preporučila da ih mogu nastaviti prakticirati i nakon njezine smrti. Smatrala je to neophodnim za očuvanje jedinstva i mira u zajednici.
Konačno, kako mučeništvu njezine duše ne bi nedostajalo ništa, patila je i u odnosu na svog oca kojeg je voljela više nego ikoga na svijetu. Tri godine bolovao je od strašne bolesti koja mu je potamnila um. Terezijina pisma Celini otkrivaju ono što je ona pretrpjela u to vrijeme: “Sad se ovdje na zemlji nemamo čemu nadati osim patnje i sve više i više patnje”. Jednoga dana rekla je svojoj učiteljici novakinja, koja se jako iznenadila: “Jako patim, Majko, ali osjećam da mogu podnijeti još veća iskušenja”. Kad je, nekoliko mjeseci kasnije, njezin otac psihički obolio, tada je rekla da više neće imati hrabrosti ponoviti te riječi. Pa ipak, unatoč svemu, zahvalila je Bogu što joj je dao „taj udio koji je vrijedan zavisti”. „Jednog dana”, napisala je 1895. godine, „kad budemo na nebu, uživat ćemo kada ćemo zajedno razgovarati o tim mračnim danima našega progonstva. Da, tri godine mučeništva moga oca čine se najdražima, najplodonosnijima u našem životu. Ne bih ih zamijenila za ekstaze i objave svetaca. Moje srce preplavljuje zahvalnost kad se sjetim tog neprocjenjivog blaga…. O, draga moja Majko! Kako je slatko bilo naše veliko iskušenje kada su iz srca svih nas izvirali uzdasi ljubavi i zahvalnosti. U to vrijeme više nismo hodali, letjeli smo stazama savršenstva”.
Koliko god velika bila patnja koju nam je poslao Bog, ona nije upotpunjena do kraja ako ne uključuje mučeništvo duše, a budući da je Bog želio da Terezija ima cjeloviti udio patnje, nije propustio dati joj i to mučeništvo.
Još uvijek mogu postojati ljudi koji vjeruju da je Terezijin život prošao usred duhovnih utjeha. Stvarnost je sasvim drugačija. Njezin život često nije bio ispunjen duhovnim utjehama. Istina, povremeno je iskusila božansku ljubav. Tu milost je praktički dobila od djetinjstva; i zapravo je njezin prvi susret s Isusom u Svetoj Pričesti uistinu bio prožimanje ljubavi. Ponovno, tijekom njezinih razgovora s Celinom u malom ljetnikovcu (1887.), Božja je prisutnost je bila toliko očigledna za obje sestre tako da “više nisu osjećale potrebu za vjerom i nadom; jer ih je ljubav natjerala da na zemlji nađu Onoga kojega su čeznule posjedovati”.
U kasnijim godinama mistične su milosti davale posebno svjetlo njezinoj duši i ranjavale su joj srce božanskim strelicama; međutim, takve osjećajne, mistične milosti bile su iznimka. Njezin je put bio put čiste vjere; “njezina je utjeha bila ta što nije imala nikakve utjehe na zemlji”.