PREDODREĐENA ZA PATNJU
Terezija je, dakle, nastavila sudjelovati u noćnim službama časoslova i izvršavati sve dužnosti koje su joj dodijeljene, osim onih najtežih. “Još uvijek mogu hodati”, rekla je; “Moram biti na svojoj dužnosti”.
No potkraj ožujka ili početkom travnja 1897. otkrila je pomoćnici bolničarke kakav napor mora poduzeti da se popne stepenicama i da se svuče. Ova je bolničarka, usprkos Terezijinoj zabrani, obavijestila majku Gonzagu i majku Agnezu. “Od tog trenutka”, rekla je bolničarka, “ona je bila dobro zbrinuta”, i bila je oslobođena od obdržavanja službi. “Oh!” uzviknula je Terezija, kad je doznala za ovu odluku, “Tako sam usrdno molila Boga da mi dopusti da slijedim službe zajednice sve do svoje smrti. Nije me želio uslišiti. Ipak, čini mi se da bih mogla na svima sudjelovati. Ne bih umrla niti minute ranije. Ponekad čak i zamislim da me, da nisam ništa rekla, neće smatrati bolesnim”.
Budući da u to vrijeme još nije bila u bolesničkoj sobi, svakodnevno je silazila pričestiti se u kapelicu. Jednog dana, kad je majka Agneza nakon zahvalnih molitava otišla do svoje ćelije, zatekla je Tereziju iscrpljenu, sjedeći na svojoj siromašnoj klupi, leđima naslonjenih na zid. Majka Agneza joj je zamjerala što se tako umorila, ali Terezija je odgovorila: “Mislim da nije previše patiti, radi jedne Pričesti“.
Što bismo onda trebali zaključiti iz ovih činjenica?
Treba priznati da Terezija nije dobila njegu koju je trebala imati toliko bolesna osoba kao ona toliko dugo. Iako je istina da joj pružen određeni odmor i medicinska njega, to ni na koji način nije bilo proporcionalno težini njezine bolesti. S druge strane, također se čini točnim da poglavari nisu shvatili da je oboljela od tuberkuloze. Štoviše, ne otkrivajući koliko je patila i ustrajnom željom da se ne oslobodi svojih dužnosti i da bude prisutna na zajedničkim činima, Terezija je pomogla sakriti svoje pravo stanje. Konačno, moramo se sjetiti da je odnos ljudi toga doba prema patnji, posebno onih koji su živjeli u redovničkim zajednicama, bio mnogo stroži nego danas; tako da se osobno zdravlje moglo zanemariti.
Imajući sve ovo na umu, možemo pronaći možda djelomični izgovor za one koji su pripadali njezinoj zajednici. U svakom slučaju, njezine susestre nisu bile krive za namjerno zlostavljanje niti za bilo kakav teški nemar prema Tereziji. Ipak, znajući Terezijinu velikodušnost i drastičan način liječenja koji joj je nametnuo liječnik, trebali su je pažljivije promatrati, poštedjeti je, bolje se brinuti o njoj.
Terezija je priznala da nije uvijek imala dovoljno njege. Kad joj je majka Agneza, na kraju Terezijinog života, predbacila što je ranije nije obavijestila o težini svog stanja, ona je odgovorila: “O! Majko moja, hvala Bogu na tome. Da ste znali moje stanje i vidjevši kako malo njege sam dobivala, previše biste tugovali”. Riskirajući da se iskrivi njezino značenje, najbolje bi bilo da ovu rečenicu prihvatimo doslovno.
Istina je da je jednom drugom prilikom (kad su propustili poslužiti jaje propisano njenom prehranom) rekla majci Agnezi: “Ne brinite se za mene; još uvijek sam predobro zbrinuta”. Ali ovaj odgovor, koji se odnosio na određeni slučaj, ne slabi ocjenu koju je izrekla u ranije citiranom tekstu.
Bog je, međutim, sve to dopustio u svojoj mudrosti i ljubavi, jer je Terezija bila predodređena za patnju.
Prije nego što je iskusila teške bolove svog tjelesnog mučeništva, Terezija je tražila mučeništvo srca, jer je te druge vanjske križeve smatrala beznačajnima. Njezinoj molbi je velikodušno udovoljeno.
Život u zajednici ponekad se prikazuje kao obiteljski život s redovničkim okusom slasti bratskog jedinstva i ljubavi. Ova je koncepcija samo djelomično istinita jer se, kako piše Terezija, jedino žrtvom može postići takvo jedinstvo. Iako članovi teže savršenstvu, nemaju uvijek istu predodžbu o tome što je savršenstvo, niti svi teže istim žarom. Štoviše, svoj ideal ne mogu ostvariti preko noći. Stoga, zbog raznolikosti umova i karaktera, lako dolazi do sukoba. Redovnik, koji istinski traži Boga, koristi upravo te poteškoće kao sredstvo za uspon do Njega.
Terezija je, bez sumnje, mislila na ovu vrstu muke kad je napisala Celini: “Ovdje ćemo naći križ i mučeništvo ovdje više nego bilo gdje drugdje… Trpjeti ćemo zajedno, kao što su trpjeli rani kršćani, držeći se blizu kako bi se ohrabrivali tijekom naših kušnji”.