TAJANSTVENE DUBINE LJUBAVI PREMA BLIŽNJIMA
Sv. Mala Terezija je nakon božićne milosti u dobi od 14 godina počela ovladavati svojom osjetljivošću i počela se okretati od sebe prema bližnjima. Mislila je na druge, kako je njima, kako da njima pomogne, a sve iz ljubavi prema dragom Bogu.
Mala Crkva Kristova, radionica Ljubavi, kuća, obitelj, zajednica, u kojoj se živi – to je za Tereziju konkretna livada na kojoj se trebaju rascvjetati čudesni cvjetovi ljubavi prema bližnjima, veliki i mali, bezbrojni i uvijek različiti i često neočekivani.
Oh, Terezija dobro poznaje psihu ljudskih bića i njene duboke rane čiji “manjak prosudbe, odgoja, osjetljivosti i izvjesnog značaja“ – kako piše “same stvari, koje život ne čine posebno ugodnim. Dobro znam, ove slabosti karaktera su kronične prirode, nema nade u ozdravljenje. “ali ona također zna, da je prava ljubav neumorna: “Moram kod rekreacije potražiti društvo one sestre, koje su mi najmanje ugodne, i na ovim ranjenim dušama izvršiti posao dobrog Samaritanca. Jednom riječju, ljubazni smiješak često je dovoljan, da se
razvedri neka tužna duša.“
Terezija nije nastojala postići nikakav vidljivi rezultat (“znam, bila bih skoro
obeshrabrena“). Ona gleda dalje, misli na sreću izvora svake ljubavi, na to “da Isusa razveseli i slijedi savjet, koji On daje: kad priređujete gozbu, pozovite siromašne, invalide i uzete i bit ćete sretni, jer vam oni ne mogu uzvratiti.“ Ona pruža svojim sestrama “duhovnu svečanost iz prijazne i radosne ljubavi.“ Puna radosti žuri k stolu ljubavi! “Oh, Isuse, otkad taj slatki plamen moje srce izjeda žurim s radošću na putu Tvoje nove zapovijedi.“
Kakvo razumijevanje zahtjeva ljubavi prema bližnjima! Na vrhuncu njenog sjedinjenja s Bogom, ona daje slijedeću definiciju savršenosti i suštine ljubavi: “Oh, sada shvaćam, da se savršena ljubav sastoji u tome, da izdržimo pogreške drugih, da se ne čudimo njihovim slabostima i da ih potaknemo na najmanja kreposna djela, koje vidimo da ih izvršavaju.“
Isus joj dopušta “da dokući tajanstvene dubine ljubavi prema bližnjemu.“ Prisutnost bližnjega od sada je za nju čudesna blizina Krista. Ona ljubi svakog čovjeka, i u unutrašnjosti toga čovjeka ona otkriva “Isusa, sakrivenog u dubinama drugoga.“ Na isti način za nju je to velika radost pokloniti sebe Isusu, da bi On sam preko njene ljubavi prema bližnjemu mogao ljubiti drugoga: Da, osjećam to, kad iskazujem ljubav, to jedino Isus čini u meni; što sam više s Njim sjedinjena, to srdačnije ljubim sve moje sestre. “Isus je duša, koja u njoj ljubi, Terezija je tijelo, koje prenosi prema van ljubav ove duše Kristove.
U njenoj želji da bude sasvim čist instrument, Terezija ide do krajnjih granica: odreći se svojih zadnjih prava, smatrati se služavkom, robinjom drugih… ”Ostaje je sasvim srdačna dubina u sjedinjenju s Kristom i otuda nadalje radost, činiti druge sretnima: “Ne, nema te sreće koja se može usporediti, koju istinski siromašan u duhu kuša.“
Ljeto je, posljednje u njenom životu. Sjedeći u vrtu već jako bolesna, Terezija piše svoj život. Barem je to ono što želi učiniti… Priča:
“Tu prolazi jedna dobra sestra, sa vilama na ramenu. Ona misli da će mene rastresti, time da sa mnom malo pročavrlja: sijeno, patke, kokoši, posjet doktora, sve dolazi na red. Često priznato, ne traje dugo ali ima više od jedne ljubazne susestre, i neočekivano druga skupljačica sijena polaže mi cvijeće u krilo, možda u uvjerenju da time u meni pobudi poetske misli …
Draga Majko, vjerujem, da bi se radovale…, kad bih Vam htjela pričati sve svoje pustolovine u grmlju Karmela, ne znam, da li sam mogla pisati 10 redaka, a da ne budem ometana; to bi mi trebao biti poticaj za smijeh bilo za radost, ipak za ljubav Božju i mojih susestara (koje su tako ljubazne prema meni) pokušavam, izgledati zadovoljno i prije svega, to i biti … Ako je ljubav u duši pustila duboko korijenje to se i na van pokazuje. Postoji tako ljubak način odbijanja, što se ne može dati, da bi protivljenje isto tako razveselilo kao i dar… Oh, da, nagrada je velika, čak i na zemlji… na tom putu stoji samo prvi korak.
