Život sv. Terezije od rođenja 1515. do ulaska u Karmel (2)

   Terezijino mladenaštvo nije prošlo bez nekih trzaja i poteškoća. Druženja s rođakom prema kojem je osjećala posebnu naklonost bila su tipična za mlade te dobi i tog staleža. Sama će Svetica kasnije prenaglašeno interpretirati te događaje te će govoriti da ju je Bog čuvao i spriječio njezin pad usprkos njezinoj volji (Ž 2,4-6). Terezija je bila prirodno obdarena sposobnošću da uzvraća pažnju, naklonost i ljubav tako da sama tvrdi da čim bi osjetila da se ona nekome sviđa, obuzela bi je naklonost prema toj osobi (Ž 37,4).
    Svijet, vlastite nutrine i onaj oko nje, Tereziji se prikazivao kao jaka i velika privlačnost nasuprot Bogu kojega je gledala u jednoj eshatološkoj perspektivi vječnosti i kojega još nije poznavala kao Nekoga koga može ljubiti u ovome svijetu. Rezultat svega toga bit će jedna vrsta umora od života (Ž 2,8) koji će je pratiti kao jedna bolna pozadina sve do njezina definitivnog obraćenja u odrasloj dobi.
    Otac je želi izvući iz tih neugodnih situacija i druženja te je god. 1531. šalje na odgoj kod augustinijanki. Terezija tada ima 16 godina. (Ž 2,6-7) Svetica ne ide rado, ali ubrzo zadobiva vedrinu u novom okruženju (Ž 2,8), puno će se duhovno okoristiti po duhovnom vodstvu časne sestre Marie Briceno koja je bila jako kreposna i duhovna. Slušala je rado svoje štićenice, dijalogizirala i dovodila ih do toga da prihvaćaju njezino mišljenje. Nije naglašavala svoje visoko plemićko porijeklo nego se isticala svojim razumom, ljupkošću, duhovitošću i poglavito velikom duhovnošću. Terezija sama kaže da je tako počela uživati u tim razgovorima i otvarati se Bogu (Ž 3.1).
    Djeca obitelji de Cepeda imala su neosporno nedovoljno autentičan odgoj, poglavito u dimenziji ljudskog odrastanja i sazrijevanja. Terezija će se odmah promijeniti čim je našla pravu odgojiteljicu. U okruženju u kojem više nije imala negativnih izvanjskih prilika ponovno proživljava duhovno buđenje. (Ž 2,8) Terezija u samostanu Naše Gospe kuša i bolno iskustvo vlastitih nedostataka profinjenosti u životu i duhovnom životu i kada vidi da su druge štićenice zrelije i savršenije sama kaže da ju je to veoma žalostilo: „Kad sam vidjela kako neku oblijevaju suze kad je molila, ili je imala neke druge kreposti, bila sam joj jako zavidna; jer u tome je moje srce bilo jako tvrdo: kad bih pročitala i cijelu muku, ne bih ispustila ni jedne suze. To mi je zadavalo bol“. (Ž 3,1)
    U tom ozračju Terezija ponovno doživljava procvat duhovnog života i pobožnosti. (Ž 3,1-2) U njezinu životu javljaju se prvi znakovi za redovnički poziv, ali ona ih brzo odbacuje i zaboravlja (Ž 3,2). Ponovno ozbiljno počinje svoj molitveni život i traži od Boga kako da mu najbolje služi. Sama svjedoči: „Još sam uvijek željela da to ne bude redovnički stalež… ali isto sam se tako plašila udaje.“ (Ž 3,2) Ljudska ljubav koju je upoznala nije odgovarala onima koje je susretala u viteškim romanima s naglašenim osjećajima, doživljajima, zgodama, dogodovštinama nego njezina prosudba o životu postaje realistična. Kasnije će govoriti u dobi svoje ljudske i duhovne zrelosti o velikoj milosti redovničkog poziva koje oslobađa ženu od podložnosti braku i muškarcu (Osnuci 31,46).
    Njezin najstariji brat Fernando dolazi da se oprosti od nje jer odlazi u konkvistadore u Ameriku. Pričalo se tada u plemićkim viteškim krugovima o bajoslovnim bogatstvima i procvatu vjere u novootkrivenom svijetu, npr. o 14 000 krštenja u jednom danu.
    Sva ova nutarnja stanja prouzrokuju napetosti u Tereziji. Mučila ju je pomisao da se mora odreći života i s druge strane da će toliko postati ogorčena da će izgubiti nebo. Nutarnje borbe i nepročišćeni motivi za bitnu odluku u životu vode Tereziju u potištenost pa i u bolest.
    Zbog bolesti mora napustiti kolegij augustinijanki 1532. Tada ima 17 godina te se vraća u obitelj.