Živjeti za Krista – redovnički život

Knjigom Osnuci sv. Terezija Avilska nastavlja izlaganje započeto u Putu k savršenosti o terezijanskoj zajednici i njenom razumijevanju redovničkog života. Terezija zamišlja zajednički život kao radikalni izbor vjere koji postaje opipljiv u „davanju svega Svemu“. To je susret s Kristom kako bi se stavili u Njegovu službu. Doseže značenje suobličavanja s Kristom; a da zbog toga ne zapostavlja realnost života i neizbježnu prisutnost boli i žrtve. Poistovjetit će redovnički život i Molitvu. Poistovjetit će redovnički život i askezu. To je imitacija Krista na križu, slijedeći primjer Njegove poslušnosti. A kao imitacija bit će uvijek novi projekt, put oslobođenja u službi Crkve. Redovnički život, ovaj način sestrinskog drugovanja i zajedničkog odmora, sinonim je za projekt, za početak, za nešto nedovršeno.
Poslušnost Bogu treba biti življena svaki dan kao nešto novo, uvijek u stanju budne nade, spremni slušati ljubavnu riječ onoga koji zauzima središte zajednice: Krista. Redovnički život znači biti u Kristu, s Kristom i živjeti za Krista. Krist je polazna točka i cilj. Slavi se i živi na poseban način u središnjem  sakramentu terezijanskog dana: Euharistiji. Pokretač i poticaj svakog od njenih osnutaka i središnji element zajednice. Ako ovom pridodamo poistovjećenje koje postoji između Krista i njegove Crkve shvatit ćemo kako redovnički život i molitva imaju konkretnu svrhu. Tražiti dobro i spasenje dušâ. Rad na širenju Crkve. Namjera jasno iznesena u Osnucima kad nam iznosi svoj susret s fra Alonsom Maldonadom. Terezijanski redovnički život je utjelovljenje misijske i eklezijalne molitve življene u nutrini osobe. Ali ovaj put predstavlja opasnosti, njegovi najveći neprijatelji su melankolija i mašta. S realizmom karakterističnim za Tereziju upućuje nas na postojanje potrebe da se napravi razlučivanje poziva, budući da nisu sve osobe pozvane na ovaj put, niti su sve sposobne nositi ovaj križ nutarnjeg mrtvljenja s dostojanstvom s kojim je Krist nosio svoj. Ovo razlučivanje je također potrebno kako bi se očuvala čistoća i svježina početne zamisli i tako sačuvalo ovo djelo Božje u svom temeljnom stanju. Biografije koje predstavlja u skladu su s ovom namjerom da nam opišu idealne kandidate za terezijanski redovnički život: Catalina de Cordona, Beatriz od Utjelovljenja, Casilda de Padilla, p. Gracian, itd. Rezimirajući i konkretizirajući mogli bismo ukazati na slijedeće kvalitete kao potrebne da se živi ovaj način sestrinskog drugovanja i zajedničkog odmora: poniznost, zaborav sebe; život molitve; velika nenavezanost, mrtvljenje, pokora; siromaštvo i povjerenje u Providnost; ustrajnost i odlučnost; trajno razlučivanje tražeći kako Bogu ugoditi; radost u Gospodinu (nutarnje zadovoljstvo); prokušane kreposti, osobito poslušnost i poniznost; skromnost i iskrenost; čistoća i transparentnost života; služenje drugima: želja za dobrom dušâ i želja trpjeti za Boga; diskrecija i pokornost; ljubav prema Presvetoj Djevici; jakost u poteškoćama; strpljenje u bolestima; ophoditi se sa svima jednako; ugodnog karaktera (način sestrinskog drugovanja i zajedničkog odmora); prenijeti iskustvo Boga drugima; zdrav razum; zahvalnost; iskustvo zajedništva; radikalnost u nasljedovanju Krista; velika ljubav prema euharistiji; živjeti crkvenu, apostolsku molitvu; biti sposoban prenijeti iskustvo Boga svjedočenjem.
Uočavamo u ovim kvalitetama kreposti nasljedovanja:
– evanđeoski radikalizam, – osobno i zajedničko siromaštvo, – uzajamna ljubav,
– evanđeosko odricanje,- poniznost,- služenje Crkvi.
Evanđeoski savjeti su osnova redovničkog života i očituju se u ljudskim krepostima kao i u teološkim, olakšavaju postignuće slobode duha i, zauzvrat, omogućuju ulazak religioznog usred svijeta.
U Osnucima je od velike važnosti siromaštvo kao svjedočanstvo Kraljevstva Božjega usred svijeta, također i u poslušnosti koja organizira zajednicu i stavlja nas na raspolaganje da se suobličimo Kristu  i surađujemo s Njegovom milošću u ostvarenju našeg osobnog poslanja u životu zajednice. Naprotiv, djevičanstvo se ne pojavljuje direktno navedeno; ali ipak je na svim i svakoj od njenih stranica kao nužno okruženje kako bi ova knjiga našla svoj smisao).
Redovnički život je potraga za kršćanskom savršenošću koja daje dokaz ljubavi Božje, slobode duha koja se rađa iz te ljubavi, dajući svijetu primjer strpljenja i poniznosti. Ukratko, mogli bismo reći da je za Tereziju to radikalna opcija vjere, slika Krista raspetog i spasitelja te projekt potpune slobode, shvaćen kao služenje Crkvi. Živeći sve to u okružju rekreacije, tišine i osobne ravnoteže. Ne gubeći iz vida cjelokupnost dara i iskustvo novosti:
„Vidim, da sam ja rasula, što su oni s mukom stekli i da se ne mogu nikako potužiti na Tebe. A nema pravo nijedna, da se potuži, već ako vidi, da je u čemu pao njezin Red, neka nastoji da bude takav kamen, na kojem će se opet podići zgrada. A Gospodin će joj zato pomagati“.