Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio Misu Večere Gospodnje

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio Misu Večere GospodnjeNa Veliki četvrtak, 29. ožujka 2018. godine zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u koncelebraciji s pomoćnim biskupima zagrebačkim mons. Ivanom Šaškom i mons. Mijog Gorskim te okupljenim svećenicima Misu Večere Gospodnje. Uvodeći u euharistijsko slavlje, Kardinal je naglasio radost s kojom smo okupljeni oko oltara Gospodnjeg u euharistijskom slavlju spomena na neizrecivu Božju ljubav iskazanu u Otajstvu Euharistije u kojoj nam se Isus daruje pod prilikama kruha i vina. Homiliju je izrekao pomoćni biskup zagrebački mons Ivan Šaško koji je u uvodu rekao kako smo korizmu “započeli slušanjem poziva: Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Sada Gospodin svojom ljubavlju pere prašinu s naših nogu obnavljajući istinu krštenja: da smo preporođeni na novi život, da smo po Kristu, s Kristom i u Kristu uronjeni u umiranje grijehu, sebičnosti, da bismo živjeli u Bogu.” Tumačeći značenje ustanovljenja euharistije i Isusovu euharistijsku gestu pranja nogu, biskup Šaško je istaknuo da je ta gesta puno više od crkvenoga pristupa rješavanju socijalnih pitanja. “Mi smo danas radosni, jer slavimo Božji dar koji je pokretač i kršćanske kulture solidarnosti. Danas u središtu nisu problemi i pitanja nego rješenje i odgovori. Danas više nego u ostalim slavljima osjećamo da smo zajednica koje nije okupljena zbog zemaljskih razloga, nego nas Gospodin okuplja po ljubavi koja je u nama, snagom svoje prisutnosti u istini živoga Kruha i prolivene Krvi koja ispire naslage neistine i vraća radost Saveza s Bogom. Braćo i sestre, što bismo bili bez dara euharistije? Što bez Kristova dolaska i njegove žrtve kojom nam otkriva odakle život ljudi i svijeta, kamo smo upućeni i gdje je punina radosti i smisao svih naših traženja i čežnja?” Govoreći o Isusovim riječima: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ (Iv 13, 15), biskup Šaško je istaknuo da nas je Isus uputio, pokazao nam ono što je ispod izvanjskoga čina, ono što je u temelju. Samo gledajući taj temelj može se razumjeti njegova poniznost, njegovo služenje, njegova žrtva. Isus skida prašinu s nogu, pere površinu i upućuje na dubinu. Petar se zaustavio na tren na toj površnosti, ali mu je čežnja za zajedništvom s Isusom probudila srce. “A temelj na koji upućuje Isus izrečen na početku Evanđelja: ‘Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.’ Taj ‘do kraja’ trebamo shvatiti ponajprije vremenski: dakle, do zadnjega trena, do zadnjega daha u kojemu predaje svoj duh. No, trebamo ga shvatiti i načinski – kako nas je ljubio. Ljubio nas je do krajnjih granica, do trenutka najveće boli, kada bi se svaki čovjek povukao. Tu ljubav nam ostavlja u euharistiji, u sakramentu koji zahvaća cijelo naše biće i preobražava ga ljubavlju. Taj dar osjećamo svim osjetilima, sa svima što označuje našu ljudskost, ali nam je dan da bismo ga prihvatili i ondje do kuda ne dopire naš uvid, nego je djelo Božje ljubavi u nama, čudesno i neizrecivo. Jer, euharistija nas mijenja i vodi putem od naših očekivanja do ostvarenja Božjega plana. Euharistija na tako jednostavan i dubok način očituje tko je čovjek, kako živjeti čovještvo, kako prihvaćati druge i zašto čovjek bez Boga, bez Boga objavljenoga kao ljubav, u Isusu Kristu, ostaje u nerazumijevanju pred običnom gestom služenja drugima. Bez izvorišta u ljubavi i bez vječnosti u kojoj ljubav ima smisao, svijet i čovjek se ne mogu razumjeti.”To je lako vidljivo u pokušajima svake ideologije, stare ili nove, svejedno. “Ideologija redovito ostaje zatvorena u zemaljske razloge, u sebičnost prolaznosti. I nije čudno da svaka ideologija ima poteškoća s kršćanstvom, s jezgrom kršćanske vjere koju slavimo u ovim danima svetoga Trodnevlja. Budući da ne daju odgovor na pitanje postojanja i smrti; budući da im ostaju nedokučive zadnje stranice Evanđelja i zadnje stranice Svetoga pisma, ideologije redovito ulažu neskriven napor i sredstva da bi osporile prve stranice Biblije, poglavito one o Božjemu stvaranju čovjeka, o čovjeku koji živi kao muško i žensko, u očitovanju otajstva ljubavi.U tome pokušaju mijenjanja judeo-kršćanske antropologije, koristeći danas umivena ideološka sredstva, koja u konačnici vode u neki od oblika totalitarizama, zapravo vidimo izbjegavanje nužnosti odgovora na pitanje o ljudskoj ograničenosti, o ljudskoj smrtnosti i življenju, koje bez vječnosti ostaje nerazumljivim izvorom nezadovoljstva. Niti jedna ideologija ne uspijeva dati odgovor na pitanje vječnosti, a da pritom imaju smisla: poštivanje čovjeka, žrtva za bližnje, briga za stvoreni svijet, ljudska tjelesnost, sloboda i savjest.” “Isus svoju gestu pranja nogu tumači za stolom ljubavi, dajući sebe, ostavljajući sebe u kruhu i vinu prožetima Duhom Svetim, da bismo mi – blagujući ih – postali Kristovim Tijelom, oslobođeni robovanja sebičnosti, i očitovali Dar koji mijenja naše živote. Euharistija nam je darovana, da bismo bili darovani Bogu i jedni drugima, kako molimo u jednoj euharistijskoj molitvi: „Učinio nas Duh Sveti vječnim darom za tebe.“ (Treća euharistijska molitva) (TUZN)