Zagreb: Održana tribina »Zajednički vidici«

»Alojzije Stepinac – čovjek savjesti«

 Treća u novome nizu tribina “Zajednički vidici”, u organizaciji Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi, koji ove godine ima zajedničku temu “Blaženi Alojzije Stepinac 'Znak osporavan' (Lk 2,34)” održana je u srijedu 25. ožujka u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu na zagrebačkome Kaptolu. Predavanja o temi “Alojzije Stepinac – čovjek savjesti” održali su dekan zagrebačkoga Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta dr. Tonči Matulić i viši asistent s KBF-a dr. Ivan Dodlek. Tribinu je vodila predstojnica Ureda za vjeronauk u školi dr. s. Valentina Mandarić.

Promišljanje o savjesti u kontekstu života i djelovanja bl. Alojzija Stepinca dr. Dodlek započeo je podsjećanjem na Stepinčev govor na suđenju, u kojemu se kardinal prizvao na savjest riječima: “Na sve optužbe koje su ovdje protiv mene iznesene odgovaram da je moja savjest mirna. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismijavanje, prijezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista pripravan sam svaki čas umrijeti.”

Razmišljajući o Stepinčevom govoru predavač je usporedio priziv savjesti s “povijesnom paradigmom sudskog procesa na kojem se optuženik pozvao na argument savjesti”, odnosno sa suđenjem Sokratu. Svojim metodama Sokrat je želio naglasiti da svaki ljudski govor treba biti napredovanje na putu istine, a to je izazvalo nemir i nelagodu u tadašnjem društvu te je Sokrat zbog opasnosti za društveni poredak bio osuđen na smrt, podsjetio je Dodlek.

Nadbiskup Stepinac je kao pastir zagrebačke Crkve vjernicima služio u vremenima hrvatske povijesti u kojima su do izražaja dolazili “raznorazni pokušaji i pritisci kulturno-društvenih i političkih djelovanja koja su smjerala prema razaranju kršćanskog sjećanja i savjesti na način da se čovjeka postupno vodilo prema zaboravu vlastitih temelja”, kazao je predavač, naglasivši da je Stepinac “kao kršćanski Sokrat u prvom redu tražitelj čovjeka”.

“Nadbiskup Stepinac mirne savjesti stoji pred onima koji niječući temeljni odnos prema Bogu žele unositi nemir i tako, ušutkavajući glas savjesti i istine postaju glasom laži. Zato je Stepinac bio prikazan kao onaj koji predstavlja opasnost za društveni poredak”, rekao je u zaključku dr. Dodlek naglašavajući da je Stepinčeva šutnja na optužbe bila “ono najrječitije u njegovoj poruci koja odjekuje i među nama danas”.

Putem savjesti, “osjetila koje osluškuje i otkriva istinu o dobru i zlu”, čovjek otkriva usađeni moralni zakon, uvodno je istaknuo dr. Matulić naglasivši da priziv savjesti ne smije služiti kao opravdanje za slobodu od autoriteta. Predavač je objasnio da moralni zakon u čovjeku nije ljudski zakon, nego je po izvoru i obvezatnosti božanski zakon, koji pokazuje veličinu ljudskoga dostojanstva.

Dr. Matulić je posvjedočio da se “divi bl. Alojziju Stepincu jer on, kao zajedničar patnja Kristovih, do kraja pokoran Bogu Otcu, nepokolebljiv u opraštanju neprijateljima isijava svijetle zrake neustrašivog, hrabrog, odvažnog sluge”. Podsjetio je da je Stepinac trpio poradi Krista, Crkve, biskupske službe, hrvatskoga naroda, istine i pravde. “Njegova je savjest bila i ostala mirna jer je bila u miru s Bogom. On je u savjesti stvorio ispravan i dobar sud o ljudima, događajima i životu. Taj ga je sud doveo do čvrstog uvjerenja, hrabrosti i strpljivosti koje su ga podržavale nepotkupljivim u uvjerenju da je za istinu i pravdu bolje časno i čestito umrijeti i trpjeti, nego nečasno živjeti u laži i nepravdi”, zaključio je dr. Matulić. (ad, gk)

Više pročitajte u tiskanome izdanju Glasa Koncila od nedjelje 5. travnja. Već od četvrtka novi je broj dostupan putem interneta na adresi enovine.glas-koncila.hr.