Vrste krivih slika o Bogu (2)

karmel-bistrica-kolumnaI u ovoj emisiji nastavljamo govoriti o još dvije krive slike o Bogu kako ih je interpretirao p. Mijo Nikić, isusovac. I o još nekim iskrivljenjima koja mogu biti u odnosu na Boga u današnjem vjerničkom puku. Moralizirajuća slika boga. To je bog koji sitničavo i osvetljivo bdije nad izvršivanjem zapovijedi. Jao onom koga zateče u kakvoj pogrešci. Pedantni bog koji pažljivo proračunava bilancu nad knjigom života svakog čovjeka. Formiranju moralizirajuće slike Boga doprinose oni roditelji koji i sami moraliziraju. Umjesto da o Bogu govore kao o Ocu nebeskom koji neizmjerno voli svoju djecu, oni o njemu govore u kategorijama moralnih zabrana i dužnosti. Najčešće riječi kojima se formira moralizirajuća slika Boga su: “moraš”, “ne smiješ”, “to je strogo zabranjeno”, “ovo ne smiješ propustiti”, “teška kazna čeka one koji ovo prekrše” i slično. Preozbiljni i mrzovoljni bog. Postoje osobe koje sve shvaćaju preozbiljno, koje se ne znaju šaliti, koje najčešće izgledaju mrzovoljno s puno elemenata depresivne osobnosti. Takve osobe i Boga doživljavaju kao strašno dalekoga koji se ne zna i ne želi šaliti, koji je nezadovoljan i mrzovoljan jer ljudi ne žive kako bi on to želio. Uz ove krive slike o Bogu koje navodi Nikić treba navesti još i onu danas često jako raširenu o Bogu koji je ljubav, ne zahtjevna ljubav pred kojom je sve jedno mi griješili ili ne, a još je gora verzija te slike, zato što je Bog ljubav koji uvijek prašta, čovjek proračunato sebi dopuštati život u grijehu. Svetačka tradicija je ukazivala na ovu pogubljenu sliku o Bogu: „Preuzetni štovatelji jesu grješnici koji su se pustili svojim strastima, ili su to ljubitelji svijeta koji, pod lijepim imenom kršćanina i Gospinih štovatelja, skrivaju ili oholost, ili lakomost, ili nečistoću, ili pijanstvo, ili srdžbu, ili psovku, ili klevetanje, ili nepravdu, itd.; koji mirno spavaju u svojim zlim navikama, a da se ne trude mnogo oko svoga popravka, pod izlikom da su pobožni Djevici; koji umišljaju da će im Bog oprostiti, da neće umrijeti bez ispovijedi i da neće biti osuđeni, jer mole svoju krunicu, poste subotom, u bratovštini su sv.Ružarija ili Škapulara ili u Gospinim kongregacijama, jer nose haljinicu ili lančić Presvete Djevice, itd. Kad im tko rekne da takva njihova pobožnost nije drugo do đavolska varka i pogibeljna preuzetnost kadra da ih upropasti, oni neće to da vjeruju. Oni odgovaraju da je Bog milosrdan; nije nas stvorio da nas osudi; nema čovjeka koji ne griješi; da oni neće umrijeti bez ispovijedi“ (PP 97) Postavlja se pitanje što s onom ili onima krivim slikama o Bogu koje svi ljudi u višoj ili manjoj mjeri su usvojili. Naša je predodžba o Bogu uvijek iskrivljena kad u njemu ne gledamo dobrog Oca koji nas ljubi, poučava, želi da vršimo njegovu volju jer nas to vodi prema punini života i sretnoj vječnosti. Prvo i najvažnije je nastojanje oko življenja vjere u evanđeoskom duhu i ozbiljan napor duše da živi u Božjoj milosti jer kao što smo naglasili grijeh, posebno teški, kao popratnu posljedicu između ostalog sobom u dušu unosi i strah od Bog. Pomaže i razmišljanje i razmatanje nad biblijskim i svetačkim tekstovima koji govore o čistoj i prevelikoj Božjoj ljubavi koja spremno prašta, ozdravlja i uzdiže vjernika. Naime autentično življena vjera malo po malo, uz puno vremena i napora mijenja iznutra čovjeka a to podrazumijeva promjenu ne samo njegovih uvjerenja nego i percepcija sebe i Boga. Dakle već sam milost Božja, ne bez naših opiranja i napora, u nama mijenja krivu sliku o Bogu koju smo usvojili i vodi nas prema evanđeoskoj slici Boga. Dobro je moliti na nakanu, da nam sam Bog pomogne da shvatimo njega kao Boga ljubavi. Bog je Otac kojega nam objavljuje Isus. Samo u osobi Isusa Krista i objavi mi otkrivamo tko je Otac. Sam on nam otkriva oca i odgovara na pitanje: Oče tko si ti ? Isus je jedini posrednik, samo u njemu i njegovoj ljudskoj naravi imao puninu. Tko vidi mene vidi Oca. (Iv 14,9) Mi obično kada u našim molitvama gledamo Isusa i razmatramo o Isusu vidimo ga kao onoga koji je u zajedništvu s nama, samilostan s našim patnjama i križevima a trebalo bi razmatrati o Isusu kao o onome koga je iz svoje prevelike ljubavi poslao od Oca i koji nam pokazuje lice Očevo. Isti taj Otac nam po Isusu šalje Duha Svetoga i želi nas uvesti u tajnu svoje nutrine i ljubavi.