Vjera je nezaobilazna potreba našeg života

Isus je došao među nas da bi bio na pomoć svima koji trpe, na duši ili na tijelu. Isus nam to potvrđuje i u današnjem evanđelju kad je u pitanju kćerka Jairova i žena koja je više godina bolovala. Prekrasan Markov izvještaj o vjeri ovih dvoje ljudi. Jair dolazi k Isusu smjelo i odvažno, bez obzira na mnoštvo ljudi oko Isusa i kaže: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!”

A žena koja je 12 godina bolovala od neizlječive bolesti, gura se da se samo dotakne Isusovih haljina i da ozdravi… smatrala je, tj. vjerovala je da će sam doticaj Isusovih haljina biti dovoljan za ozdravljenje… i bio je. Ozdravila je.
Možemo li si zamisliti snagu i važnost ovakve vjere. Posjedujemo li vjeru poput Jaira i ove žene? Doći gotovo u nemogućim uvjetima do Isusa i krajnjim naporom tražiti samo pogled Isusov i biti uvjeren da ću biti uslišan u svojoj potrebi.

Ovo dvoje ljudi je u to vjerovalo i to ih je spasilo i to im je pomoglo. Ženi Isus reče: „Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!” Idi i ne dopusti više da tvoji grijesi nanesu smrt tvojoj duši i tijelu. Budi zdrava od svojega zla ponašanja i življenja. I živjet ćeš u miru i blagoslovu.

A za to vrijeme javljaju nadstojniku sinagoge Jairu da mu je kći umrla. A Isus mu kaže: „Ne boj se! Samo vjeruj!” Opet vjera. Nezaobilazna potreba i snaga našega života. Samo vjeruj i ne boj se. Imaj vjere da je dovoljno i jedino potrebno biti u blizini Isusovoj i doticati se Njegovih haljina. Kako mi to danas možemo do Isusovih haljina?

Sv. Toma Akvinski kaže da su „Sakramenti relikvije božanskog utjelovljenja!” Sakramenti su živa Kristova prisutnost među nama, i kada živimo svoje Krštenje, Potvrdu, Svećenički red ili ženidbu, a naročito ako češće prakticiramo Sv. Ispovijed i Sv. Pričest te Bolesničko pomazanje, koje moramo primati redovito, mi se dotičemo Isusovih haljina i kad to s vjerom one žene činimo, tada ozdravljamo i duhovno i fizički. Sakramenti doista omogućuju sakramentalni dodir i susret s Isusom.

I na kraju ovog razmišljanja treba reći kako ovo evanđelje ni sva druga nedjeljna evanđelja nemaju prvog cilja da nam pripovijedaju o Isusu, već nas žele impresionirati, ganuti i dirnuti. Žele izazvati našu vjeru i povjerenje u Isusa, naše predanje njemu, svome prijatelju. Markovo nas evanđelje više nego ostala tri nosi u ondašnje, početno iskustvo ljudi koji se obraćaju Isusu, kada se Isus još nije bio sasvim objavio. Zato je zadivljujuće to Jairovo povjerenje i vjera u Isusa kao i žene koja je bila teško bolesna.

Pa stoga, neka nas dotakne ova dirljiva ovonedjeljna Riječ Božja i neka nas pokrene prema snažnijoj vjeri u Isusa, iako ga možda još dobro ne poznajemo, ali On je tu, upoznat ćemo ga po svom življenju vlastite duhovnosti te sve više čeznuti za njime. Znam ljude koji znaju reći kako za nedjeljnu svetu misu nemaju vremena, trebaju se odmarati jer im je to jedini dan za odmor, kako ni sami nemaju dovoljno a kamoli da još mogu kome drugome dati nešto od svojega, kako nije potrebno ispovijedati se više od dvaput na godinu (Božić, Uskrs) i slično… ali znamo kako ljudi imaju za sve vremena kada ih stisnu razne nevolje i problemi (osobni, bračni, obiteljski, oboljenja…), tada su spremni moliti i po tri sata dnevno, buditi se i noću na molitvu, klečeći ići oko oltara Marijinog ili kojega sveca, svaki dan dolaziti na svetu misu, krunica im je nezaobilazna molitva i tako redom… To je vjera koja pobjeđuje, dobiva i prima, koja biva uslišana.. Ali zašto se počinje živjeti tek kada dođu nevolje života?
(K. P.)