Važno dobro započeti put molitve

Za Tereziju je jako važno dobro započeti put molitve, „to je najvažnije“ veli ona (20,3). Prvo stavlja naglasak na odlučnost, stvoriti odluku i ostati joj vjerni. Ona ne insistira da se naprave neka herojska djela, nego „jedan korak“ (20,3) koji će Gospodin jako dobro platiti. „Potrebna je velika i jako čvrsta odlučnost da se ne stane“ (21,2).
Terezija znade kako je važno biti dobro usmjeren na putu molitve, kako je važno imati dobre učitelje i dobre knjige u kojima se mogu naći prikladni savjeti u tom smislu, ali jednako tako znade da knjiga o molitvi nema, da su zabranjene. Ali je uvjerena da se i bez knjiga može postati prava molitvena duša. Stoga će lakonski ustvrditi: „Ako imate poniznosti, nije vam potrebno ništa drugo“.
Ona potom usmjeruje na jednu knjigu koju nitko neće moći oduzeti, a to je Evanđelje. Iznosi svoje iskustvo: „Mene su uvijek više oduševljavale i više privlačile riječi Evanđelja nego vrlo dobro sastavljene knjige. Posebice ako pisac nije bio provjeren, nisam ih imala volju čitati“ (21,4).
Terezija znade da su na putu molitve uvijek moguća zastranjenja: bilo iz nekih strahova, nekih navezanosti na ugode, nekih insistiranja na nekim darovima ili svojim željama, iskrivljenom traženju volje Božje, itd. Stoga je potrebno da se osoba stalno provjerava, bilo osobno kroz molitvu i ispit savjesti, a ako je moguće svakako i uz pomoć prikladnog učitelja.
Terezija se potom usmjeruje na jednu vrlo delikatnu temu njezina vremena, a to je mislena molitva. Znamo kakav je bio stav Inkvizicije u odnosu na mislenu molitvu i kontemplaciju. Usmena molitva je bila jedina dozvoljena.
Usprkos svim opasnostima Terezija tu nije popuštala. U prvoj verziji „Puta k Savršenosti“ njezini stavovi u odnosu na mislenu molitvu su bili križani, precrtavani, izbacivani, ali ih je ona ponovno vraćala u svoje tekstove. Ona ne prihvaća molitvu koja bi bila samo usmeno-materijalna molitva. Ona stavlja naglasak da i usmena molitva mora istovremeno biti i mislena, inače ne vrijedi.
„Htjela bih vikati i svađati se – kakva već jesam – s onima koji kažu da nije potrebna mislena molitva… Jeste li pri sebi? Zaista mislim da niste pri sebi, pa biste htjeli da se svi izbezumimo. Niti znate koja je to mislena molitva, niti kako se mora moliti usmena, niti pak što je kontemplacija, jer da to znate ne biste s jedne strane osuđivali ono što hvalite s druge strane…. Tko može reći da je loše, ako počnemo moliti Časoslov ili krunicu te promislimo s kime ćemo razgovarati i tko je onaj tko nam govori“ (22,2-3).
Molitva mora voditi spoznaji Boga. Ako ona nije mislena onda ne vodi tome cilju. Samo izgovarati formule molitve sa mislima negdje daleko, završimo tako da ne znamo niti što govorimo, niti kome govorimo, a još manje ćemo spoznati što nam Bog nudi ili što od nas traži u našem susretu s njim.
Terezija neprestano ponavlja kako je Bog blizu onoga koji moli, ali je potrebno da osoba postane svjesna toga. Samo tako će osoba postati pozorna prema Božjoj prisutnosti i postat će svjesnija onoga što Bogu govori i što Bog govori njoj osobno. Bez ovoga molitva će biti, kako veli Terezija, samo „loša glazba“ (25,3).
Tereziji je posebno stalo odgojiti sestre da znaju dobro moliti molitvu Gospodnju, Očenaš, i molitvu „Zdravo Marije“, jer je to siguran put do kontemplacije.
Ona zatim predstavlja jednu svoju metodu molitve, vrlo jednostavnu, ali i vrlo učinkovitu. Prije svega sugerira samoću zbog lakše sabranosti. „Nastojmo biti nasamo zato da bolje shvatimo s kime smo i što nam odgovara Gospodin na naše molbe“ (24,5).
Terezija znade dobro da se i Isus često povlačio u samoću i u samoći molio: „Znate da nas uči Njegovo Veličanstvo da budemo nasamo u molitvi, jer tako je on uvijek činio kada je molio i to ne radi svoje potrebe, nego radi naše pouke“ (24,4).  Poznata joj je i njegova uputa: „Ti kada moliš uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se Ocu u tajnosti…“. Samoća daje bolju mogućnost koncentracije prema nevidljivoj Božjoj prisutnosti u sebi i na vani.
Samoća je najprikladnija, ali nije uvjet bez kojeg se ne može moliti. Terezija će na drugom mjestu reći: „Bilo bi loše kada bi se molitva mogla obavljati samo na skrovitim mjestima, jer pravi ljubitelj svagdje ljubi i misli na onoga koga voli“ (O 5,16).