Uz Cvjetnicu

Svojom liturgijom u kojoj dominiraju Isusov svečani ulazak u Jeruzalem i navještaj muke Cvjetnica ujedinjuje nemoguće suprotnosti: Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, pun mesijanskog zanosa njegovih učenika brzo se pretvara u križni put koji ga vodi izvan grada na Golgotu; veseli «Hosana!» iz grla razdraganog mnoštva odjednom će zabijeljeti pred navalom mržnje protivnika koji imaju samo jednu želju: «Raspni ga, raspni!»; izgubit će se oni koji u oduševljenju bacaju palmine grane po putu kojim prolazi priželjkivani Mesija, a jedva će se naći neki Šimun i neka Veronika kao jedini pomoćnici u nevolji.

U svoj toj ljudskoj varljivosti i nevjerojatnoj prevrtljivosti ostaje samo jedna čvrsta uporišna točka: Isus koji, ne obazirući se na raspoloženje ljudi, dosljedno kroči svojim putem. Oni koji su željeli da njegovu ulasku u Jeruzalem u predvečerje Pashe dadu masijanski karakter možda su već bili zaboravili Isusovu prethodnu riječ koju i onako nisu razumjeli: «Evo ulazim u Jeruzalem, i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i književnicima. Oni će ga osuditi na smrt i predati poganima» (Mk 10, 33).

Isus nije kukavički pobjegao od mesijanske uloge, ali se nije dao ponijeti varljivim oduševljenjem mase. On se ne želi suprotstaviti moćnicima ovoga svijeta, već ponizno dopušta da se na njemu ostvari Božje predviđanje davno najavljeno po proroku: «Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj se kralj evo tebi vraća: pravedan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu» (Zah 10,9)

Isus je u svom učenju i djelovanju često bio neshvaćen, čak i od svojih najbližih. Često je razočarao njihova očekivanja i iznevjerio njihove računice. Ipak, taj kontrast nikad nije bio tako drastičan kao prilikom njegova svečana ulaska u Jeruzalem. On znade da do slave može samo preko muke i smrti i zato se ne povija pred varljivim klicanjem mase, kao što se neće pokolebati ni pred prijetnjom velikih svećenika, Heroda ili Pilata. Umjesto da pravi kompromis s ljudima, on svojom dosljednošću daje priliku Bogu.
Poniženi Sin Božji

U moru prezira, pogrda i poniženja Isusu je morao posebno teško pasti krajni cinizam moćnika koji su odlučivali o njegovoj sudbini. Dok svezan i ponižen stoji pred Velikim vijećem, on mora slušati drsko pitanje veliko svećenika: «Jesi li ti Mesija, Sin Preslavnoga?». Znajući da predstavnik duhovne židovske vlasti nije vođen željom da sazna istinu i da ga prihvati kao Mesiju, ako on to doista jest, Isus mu odgovara samo kratko: «Jesam», ne želeći ostaviti nikom dobronamjernom dvojbu oko svoga poslanja, ali ne dajući velikom svećeniku nikakvu nadu da je s njim moguća bilo kakva prljava nagodba.

Malo kasnije, rimski upravitelj Pilat, tjeran s jedne strane potrebom da se dodvori Židovima, a s druge strane mučen uvjerenjem da Isus nije kriv za što ga optužuju, postavlja pomalo nespretno pitanje: «Jesi li ti kralj židovski? Isusov kratak odgovor: «Ti kažeš!» predstavlja ponuđenu pomoć Pilatu da nadvlada svoj unutarnji sukob u korist stine, ali isto tako ostaje trajno svjedočanstvo Pilatova kukavičluka i nepravednosti njegove presude donesene protiv boljeg uvjerenja. Opisujući Isusovu muku, Marko je u nju utkao cijelu galeriju ljudskih likova u kojima slušatelj može i mora prepoznavati svoje vlastite crte i tražiti svoj osobni stav prema Isusu Kristu.

Vrhunac Markova izvješća predstavlja zasigurno scena pod križem i priznanje rimskog stotnika: «Ovaj čovjek uistinu bijaše Sin Božji!» Bog u čovjeku, i to do kraja poniženom i prezrenom čovjeku. ZTO su najdublje posljedice Božjeg utjelovljenja, ali zato i najveći ispit čovjekove vjere. To nije spoznaja do koje se stotnik dovinuo snagom svoga razuma, već je Božji dar koji je zaslužio čistim i otvorenim srcem koje potrebu za Bogom nije potisnuo nikakvim strahom i kompromisom, (I. D.)