Uvjerljivost navještanja Evanđelja

U odlomku današnjeg evanđelja nailazi na takav izazov na koji nije lako odgovoriti. Isus šalje svoje učenike na put i istodobno im zabranjuje ponijeti bilo što, što bi moglo taj put olakšati i učiniti sigurnijim: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina” (Mk 6,8s). Pogrješno bi bilo reći da je to vrijedilo samo za ondašnje Isusove učenike i za ondašnje prilike, a danas su druga vremena i drukčije okolnosti. U toj Isusovoj zabrani treba tražiti dublje razloge i motive.

Istina je da su ljudi tada živjeli jednostavnije i siromašnije, da su imali više povjerenja u druge ljude i posebice u Boga. Danas kad se spremamo na put želimo sve predvidjeti i za sve se osigurati. Ne želimo ništa prepustiti slučaju. Nije čudo što često nakon svega shvatimo da nam mnogo toga što smo nosili čak nije ni trebalo. Isus ne misli na to kad učenicima brani da se za misionarsko putovanje osiguravaju.
Isusa ne možemo usporediti ni s tada poznatim putujućim propovjednicima stoičke filozofije koji su svojim odricanjem dokazivali nadmoć duha nad tijelom. Isus ima pred očima nešto drugo.

Šaljući svoje učenike da naviještaju, Isus želi naglasiti da je njihovo poslanje u službi naviještanja Radosne vijesti u isto vrijeme i jedino jamstvo njihove sigurnosti i njihova i uspjeha. Dok ljudima govore o Bogu koji hrani i ptice nebeske, oni sami se smiju prepustiti providnosti. Ako u kraljevstvu Božjem vrijede posve drukčija mjerila nego kod ljudi, onda to treba biti vidljivo posebno na primjeru njegovih propovjednika.
Lišavanjem svake druge sigurnosti Isusov učenik će se posve usmjeriti na ono što je jedino važno: «Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a ostalo će vam se nadodati” (Mt 6,33).

Polazeći od slike puta od zabrane da se materijalno osigurava, Isusov učenik uvijek treba biti svjestan da nije samo propovjednik već i svjedok povjerene mu poruke. Upravo se toga prisjećaju učenici dok čekaju ispunjenje Isusova obećanja, dolazak Duha Svetoga: «…bit ćate mi svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). Biti svjedok poruke znači posve živjeti za nju, ali i od nje. Novi zavjet nas na više mjesta izvješćuje kako su Apostoli ne noseći ništa na put, naviještali Evanđelje i osnivali kršćanske zajednice, a ove su ih zauzvrat uzdržavale. Sv. Pavao koji se smatrao posebnim dužnikom Evanđelja odrekao se i tog uzdržavanja i sam radio svojim rukama kako ne bi nikomu bio na teret (usp. 1 Kor 9).

Da li je u današnjim uvjetima života potrebno i moguće na takav ili sličan način biti svjedok Evanđelja. U promijenjenim uvjetima života uvijek je moguće sačuvati duh Evanđelja. Nasljedovati prve učenike, ne znači kopirati i oponašati način njihova život, već slijediti njihovu vjernost Evanđelju. Ako Evanđelje ističe nevezanost na zemaljska dobra i pouzdanje u providnost, ako slavi malene, jednostavne i ponizne, onda propovjednik Evanđelja mora živjeti takvim duhom da bi bio shvaćen i prihvaćen. Ljudi i traže svjedoke, a ne same dobre govornike.

Jedan svećenik svjedoči: «Nastupajući jednom u televizijskoj emisiji koja je govorila o smislu korizmenog odricanja bio sam suočen s neugodnim pitanjem jednog gledatelja, da mu odgovorim kakve aute voze svećenici. Pokušao sam izbjeći izravan odgovor tvrdeći kako ne mogu govoriti u ime tolikih svećenika koje uopće ne poznam ali on je bio uporan i ponovno se javio, tražeći moje očitovanje. Na kraju sam odgovorio tako što sam se ispovjedio kakav auto sam vozim i zašto mi služi. Takvo pitanje očito smjera na raskorak između navještaja i života navjestitelja. U pitanju je i naša vjerodostojnost u službi Evanđelja o čemu se sami moramo pitati.» (I. D.)