Utjecaj svetog pisma u djelima sv. Terezije Avilske

U ovoj emisiji Terezija nam odgovara na pitanje kako pristupiti Bibliji, odnosno saznat ćemo njezin pristup. Terezija je pisala i o tome kakva moraju biti čovjekova raspoloženja kad pristupa čitanju Biblije. O tome piše osobito u Mislima o ljubavi Božjoj.
Najprije, traži se stav poniznosti pred tekstom koji ne možemo shvatiti. Ne smije se naprezati razum. „Kad bude Njegovo Veličanstvo htjelo dati da razumijemo smisao teksta, dat će nam to bez našeg napora!“ (M 1,2).
Drugo, čovjek koji s korišću želi čitati sv. Pismo mora biti bez teškog grijeha. „Kao što čovjeku ništa ne koristi svetogrdna pričest, tako mu ništa ne koristi ni čitanje Pjesme nad pjesmama“ (M 1,11), a mogli bismo reći, Biblije jednostavno.
Za nju je čitanje Biblije, na neki način, pristupanje fizičkoj blizini Božjoj. Stoga za čitanje Biblije traži duboko poštovanje i podvrgavanje Gospodinu. Svojim je sestrama stalno ponavljala Isusove riječi: „Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se!“ (Mt 7,7). „Ako ne vjerujete to što govori Njegovo veličanstvo u nekoliko odlomaka svog Evanđelja, onda uzalud razbijam glavu stalno vam to ponavljajući“ (P 23,6).
Terezijin način upotrebljavanja Biblijskih tekstova
Da bi opisala svoja unutarnja iskustva, različita stanja i različite situacije duhovnog života, Terezija često poseže za biblijskim slikama i primjerima. Za nju je Rahela, Jakovljeva žena, simbol sjedinjenja s Bogom u molitvi, a Lea, simbol nemirne duše (Ž 17,7; usp. Post 29,28-38). Lotova žena pretvorena u kip od soli (Post 19,26) simbol je onih duša koji ne žele ući u sjedinjenje s Bogom (Z 1,1,6) i tako dalje. Osobito voli posezati za slikom zaručnice iz Pjesme nad pjesmama. Unatoč velikom nepovjerenju prema toj knjizi onog vremena, Terezija u njoj otkriva veliku simboličku vrijednost (knjiga je bila branjena običnim vjernicima!). Ljubav između Zaručnika i zaručnice iz Pj simbolizira ljubav između Boga i duše. Bog i duša ponašaju se kao dva ljubavnika. Razumiju se bez riječi (usp. Ž 27,10). Zaručnica je simbol duše koja duhovno raste sve do sjedinjenja s Bogom, do „duhovnog vjenčanja“ s Bogom. U svom djelu Zamak često uspoređuje dušu, u odnosu na Boga, sa zaručnicom iz Pj (Z 4,1,12; 5,1,12; 2,12; 7,4,11). Duša osjeća ljubav prema Bogu kao što zaručnica osjeća ljubav prema svome zaručniku.
Osobito je mnogo takvih biblijskih primjera uzimala iz NZ. Gospu navodi kao primjer poniznosti, poučljivosti. Rado navodi riječi Lk 1-2, a posebno neke riječi Marijina hvalospjeva Magnificat. Sv. Josipa, zaručnika BDM štuje kao svog zaštitnika. Utječe mu se u svim nevoljama (Ž 6,6) te je uvjerena da Isus uslišava svaku njegovu molbu. Preporuča lik sv. Josipa kao uzor i na štovanje svojim sestrama. Za vrijeme mise jednom je vidjela Gospu sa sv. Josipom: Gospa joj je izrazila silno zadovoljstvo što štuje sv. Josipa (Ž 33,12-14).
Vrlo često poseže za primjerima Marte i Marije. Marta je za nju primjer aktivna života, Marija kontemplativnog (P 17,5). Govoreći svojim sestrama, veli: „Samostan je kao kuća Martina: jedne slijede primjer Marte, druge primjer Marije. Kad bi sve bile kao Magdalena, nitko ne bi za nebeskog gosta pripremio stol“ (P 17,5). Svatko tko želi biti poput Marije, mora najprije biti poput Marte (Ž 22,9). Rado poseže i za primjerom žene Samrijanke kojoj je Isus ponudio vode žive. O toj živoj vodi Terezija mnogo piše. Živa je voda za nju simbol molitve, usporedba za razmatranje, za sjedinjenje duše s Bogom (Ž 11,7; 16,1, 30,19; P 32,10). U sv. Petru vidi primjer hrabrosti i poniznosti (Ž 29,15; 13,3). „Kad duša dođe do molitve sjedinjenja odnosno smirenja, piše Terezija, rado bih s Petrom uskliknula 'Postavimo ovdje šatore!' (Ž 15,1 i P 31,3 misli na Mt 17,4 i par). Kad se sjedinjuje s Gospodinom, osjeća teret svojih grijeha pa kliče sa sv. Petrom: „Udalji se od mene Gospodine, jer sam grešnik!“ (Ž 22,11 misli na Lk 5,8). Od sv. Pavla ne samo da uzima tekstove, nego poseže i za nekim prizorima iz njegova života i primjenjuje ih na sebe odnosno na dušu koja je sjedinjena s Bogom. U Terezijinim se spisima Pavlovo ime najčešće spominje. Duboko je bila drnuta njegovim obraćenjem u kojem je gledala vrhunac Božje dobrote i milosti. Njegov život trpljenja – progonili su ga pobožni i fanatični farizeji i kršćani judaizantes (prvi kršćani konzervativnog usmjerenja) – bijaše joj uzor i primjer i utjeha (Z 7,4,5). Iz iskustva sv. Pavla saznala je da Bog nikoga ne želi kušati preko njegovih sila. Bog nikada ne dopušta kušnju, a da ne da i put izlaza. Onima koji su je nastojali uvjeriti da se duša sjedinjena s Bogom mora držati daleko do svih osjetnih slika pa i od Čovještva Isusa Krista, Terezija je odgovarala da i sv. Pavao „premda uzdignut do najviše kontemplacije, nikad nije prestao izgovarati ime Isusa kao ime onoga kojeg je duboko u svoje srce utisnuo“ (Ž 22,7).

 

Utjecaj svetog pisma u djelima sv. Terezije Avilske

U Terezijinom duhovnom životu i u njezinim djelima, među svim drugim knjigama Sv. Pismo zauzima najvažnije mjesto. Budući je u Terezijino vrijeme bilo zabranjeno vjernicima čitati Bibliju na nacionalnom jeziku, a latinski nije znala, Terezija u kontakt sa sv. Pismom dolazi preko: 1) molitvenika (brevijar, misal i druge liturgijske knjige s mnogim biblijskim tekstovima „in extenso“); 2) Života Kristova kartuzijanca Ludolfa Saksonskog i 3) Moralia sv. Grgura Velikoga.
Svojim vlastitim bavljenjem Biblijom Terezija je dokazala da je Bog svima dopustio pristup Riječi Božjoj, zapisanoj u Bibliji SZ i NZ. U svome komentaru Pjesme nad pjesmama piše: „Neka se nitko ne osjeća isključenim s gozbe Riječi Božje, jer je to Riječ za sve ljude“ (1,3), za pismene i nepismene, za uke i neuke. Na žalost, oni koji bi je morali neukima preporučivati bojkotiraju je i brane, brane je osobito „a las mujeres y los idiotas“ (ženama i neukima).
Svoju privrženost Bibliji Terezija je posvjedočila u svome djelu Put k savršenosti (Camino), napisanu u polemičkoj klimi s inkvizitorima koji su do pred nekoliko godina „spriječavali čitanje mnogih knjiga na romanskom (tj. španjolskom) jeziku“. Poglavlje 31. zaključuje poklikom: „Blagoslovljen bio koji nas poziva da se napojimo na njegovu Evanđelju!“ (P 31,5). Poziv upućen Tereziji da se napaja na Evanđelju, živoj Riječi Božjoj, bijaše za nju od životnog značenja. Biblija bijaše za nju Riječ Božja što joj davaše hranu i zadovoljstvo, svjetlo i rasvjetljenje što osvjetljavaše horizonte njezina duhovnog iskustva. U teškim trenucima napada i progonstva od strane onih koji su joj branili čitanje Svetog Pisma, sam Krist je smiruje i poručuje: „Nemoj se žalostiti, jer ja ću ti dati živu knjigu!“. Terezija će reći da joj u tom trenutku nije bilo jasno što to točno znači, ali ubrzo će – kad otpočnu viđenja Kristova Čovještva – shvatiti. „Njegovo veličanstvo bilo je istinska knjiga gdje sam spoznala istine. Blagoslovljena neka bude takva knjiga koja ostavlja utisnuto ono što treba čitati i činiti, tako da se ne može zaboraviti“ (Ž 26,5).
U svjetlu Svetog Pisma kao autentične Riječi Božje prosuđivala je svoja unutarnja iskustva preko kojih joj je Bog izravno govorio. Biblija uvijek bijaše kriterij, vrhovno mjerilo istinitosti i autentičnosti njezina mističnog iskustva.
Sveto Pismo je za Tereziju bilo prvenstveni izvor njezina duhovnog života i kriterij njezina mističkog doživljavanja Isusa Krista i Boga Oca i Duha Svetoga. Prosvijetljena i potaknuta vlastitim duhovnim iskustvom tajna Božjih, postala je Terezija od učenice UČITELJICA te se usuđivala dijeliti savjete i teolozima i duhovnim vođama. Od „previšnje mudrosti“, „pred kojim više vrijedi želja za poniznošću nego sve znanje svijeta!“ (Ž 15,8), dobivala je i rasvjetljenja u odnosu na sv. Pismo. U jednoj molitvi sam Gospodin joj reče: „Sve zlo svijeta dolazi odatle što svijet ne poznaje istine Svetog Pisma. U njemu nema nešto što se ne bi jednom ostvarilo… I kad bi me uistinu ljudi ljubili, ne bih pred njima skrivao svoje tajne!“ (Ž 40,2). A Tereziji koja ga je svom dušom ljubila obilno je otkrivao svoje tajne.
Ima mnogo slučajeva mističnog razumijevanja biblijskih tekstova u životu svete Terezije, najčešće kad je riječ o psalmima, koji su bili na latinskom a koga nije razumjela (usp. Ž 15,8; 20,11; Z 3,1,1.4; 7,3,3). Takvu milost mističkog shvaćanja biblijskog teksta imala je osobito u pogledu Pjesme nad pjesmama. Dok je čitala tu knjigu, osjećala je posebnu radost i utjehu, do te mjere „da je moja duša, premda nisam dobro znala što latinski tekst znači u prijevodu bila sva raznježena i sabrana… To mi se sada događa gotovo redovito, dok prije nisam razumjela niti prevedeni tekst koji su mi drugi pokušali tumačiti.