Uskrs sa Sv. Terezijom Avilskom

Od srca svima želimo sretan i blagoslovljeni Uskrs! “Uskrs se slavi u proljetno vrijeme. Za to ima više razloga osim usklađivanja s datumom Isusova uskrsnuća. Izvanjski sve zove na novi život, izvanjski nam postaje očito da poslije zime odjedanput mrtva priroda oživljava i sve se mrtvo pretvara u život.
    Sve je ovo slika i govor nama ljudima. Dok se druga priroda budi i “bez sebe”, dotle je za čovjeka nužno da on to prihvati slobodno. Čovjek je prvi put rođen “bez sebe”, ali sva druga rađanja događaju se “s njim”. A svi mi imamo i težnju i potrebu nanovo se roditi, uskrisiti već sada da bi mogli definitivno uskrsnuti na koncu našeg vremena.
    Na kakav ili u kakav novi život želimo uskrsnuti? Zapravo da li uopće želimo uskrsnuti, ili želimo zadržati se u ovakvom stanju, samo ga ovjekovječiti? Govoriti o uskrsnuću i spasenju nekome koji to sve ne želi, suvišno je. Tako je isto pitanje na kakav život želimo uskrsnuti i da li želimo već sada započeti s tim novim životom?” (M. Jurčević)
    Sv. Terezija Avilska je jedna od tih koja je željela taj novi život živjeti već u ovom vremenu i jedva je čekala da uđe u novi vječni život. Njezine posljednje riječi prije usnuća bile su: “Zaručniče moj, napokon je došao čas da se vidimo!”. Ona je živjela s Kristom i za Krista i rekla je također da mora proći sve ono što je on prošao da bi se mogla sjediniti s njim i u Njemu s cijelim Presvetim Trojstvom.
    Tako ona u knjizi Moj život (12,2-3) piše: „Duša mora postati svjesna da je pred Kristom i na to se priviknuti, da svesrdno ljubi njegovo sveto Čovještvo, da ga vazda vodi sa sobom, govori s njim, moli mu se u svojim potrebama, tuži mu se za svoje tegobe, veseli se s njim u svojim radostima, i nikada ga pri tome ne zaboravlja. Ne treba tu vješto sastavljenih molitava, već riječi prema njezinim željama i potrebama. To je izvrstan način da se napreduje u vrlo kratko vrijeme“.
    „Sveta Terezija bila je prije svega učiteljica molitve“ – istaknuo je Papa u svojoj poruci Generalu karmelskog Reda u povodu 500. godišnjice Svetičina rođenja, dodajući kako je središnje otkriće njezina molitvenog iskustva bila Kristovo čovještvo. Njezino je molitveno iskustvo jednostavno bilo – prema svetičinim riječima – „odnos prijateljstva… s onim za kojega znamo da nas voli“. Molitva ju je pratila čitav dan i u raznim okolnostima, a ne samo u povučenim trenucima. „Bila je uvjerena u vrijednost trajne molitve, čak i ako nije uvijek savršena“ – napisao je papa Franjo.
    Činila je to već kao djevojka i o tome piše u svojoj Autobiografiji: “Posebno sam se jako dobro osjećala s molitvom u vrtu. Tamo sam Isusu bila u pratnji. Mislila sam, koliko sam mogla, na onaj znoj i tugu što ju je tamo podnio. Željela sam mu obrisati onaj tako mučan znoj, no sjećam se da se nikada nisam usudila to i učiniti, budući da su mi se predočavali moji tako teški grijesi. Bivala bih tamo s njime koliko god su me puštale moje misli, jer je bilo puno onih koje su me uznemirivale. Puno sam godina, najveći broj večeri, radila ovako: kad bih se preporučivala Bogu da spavam, prije nego što bih usnula, uvijek sam malo razmišljala o ovom otajstvu molitve u vrtu, čak dok još nisam bila redovnica, jer mi je bilo rečeno da se dobivaju mnogi oprosti. Držim da je moja duša tim putem puno dobila zato što sam počela ponirati u molitvu a da nisam znala što je. Tako redovita navika navodila me je da to ne propuštam, kao što nisam propuštala prekrižiti se prije spavanja.
    Na drugom je mjestu napisala: “Pogledajte ga privezana uza stup, puna boli, cijeloga tijela izmrcvarenoga zbog toga što vas toliko ljubi; koliko li trpi, gonjen od jednih, pljuvan od drugih, zanijekan od svojih prijatelja, napušten od njih, bez ikoga tko bi se zauzeo za Njega, promrzao od zime, potisnut u takvu samoću da se uzajamno možete tješiti. Ili Ga pogledajte pod teretom križa, a da Mu nisu dali ni da predahne. On će vas pogledati tako lijepim i samilosnim očima, punima suza, i zaboravit će na svoje muke zato da vama ublaži vaše.”
Svojim sestrama poručuje, kao i svima nama: “Ako ste vesele, gledajte Ga uskrsloga, jer će vas razveseliti sama pomisao na to kako je izišao iz groba. I s kakvim sjajem i s kakvom ljepotom! S kakvom veličanstvenošću, kako pobjedonosno, kako veselo! Poput nekoga tko je tako sretno izišao iz boja, u kojem je dobio tako veliko kraljevstvo koje hoće da cijelo bude za vas i On sam s njime. Pa zar je onda mnogo da na Onoga koji vam toliko daje, svrnete jedanput oči da Ga pogledate?” Uskrs počinje onog časa kad poželimo biti poput Isusa da ovom zemljom prođemo čineći dobro i tako stignemo onamo gdje je sama Dobrota. A tamo neće biti više ni tuge, ni jauka, ni boli – samo vječna radost.