Tužaljka životu


O…živote crni sine što si učinio od mene?
Zar zakoračih li u krivu ulicu?
Gdje sam pogriješila?
Obečan si mi medom i mlijekom….
srećom…
a postao si crna rupa u koju padam sve dublje i dublje…
O… živote što učinio si mi?…
u prah mi srce pretvorio i otpuhnuo ga u nepovrat..
slomio mi krila i uskratio mi let..
zaslijepio mi oči…nevidim više radosti tvoje..
Sva tvoja ljepota i sjaj bijaše zastrt velom duginih boja
kojeg odnese prvi tvoj vihor i ostade tama…
O….crni živote ti prinče našeg življenja…
našeg zbivanja…..
zašto mačem sudbine sječeš moje grane?…..
Ti… viteže crni u kog se zaljubih slijepo…
vjerovah ti..
što ućini crni sine Nebeskog oca…
Dođe mi da zgazim i ono malo sreče što možda
i negdje u kutu mene osta….
da ugasim i ono malo svjetla što nazire se
tamo negdje uz pre umornu nadu..
da izbrišem i tu posljednju nadu što čuči
u kutu moje sudbine..
nemočna..
E…moj živote koliko te ptrezirem…
da mi je i smrt milija…
Poći s njome bilo bi dobro…
nemaš se čemu nadati, sve je crno i ostaje crno…
O….živote nesrečo moja…
pokoro…
prokletstvo..
smetnjo..
ne mogu se sjetiti ni jedne lijepe stranice
u toj debeloj knjizi mog postojanja…
a znam…. podsvjesno znam da ih je bilo.
E… moj živote vrati mi dane u kojima caruje nada..
dane u kojima se mogu smijati..
vrati mi dio mene kad vjerovah u sebe….
vrati mi sebe….tamo negdje pri kraju ove tragikomedija
što tobom se zove…
da još jednom kažem..
ja živim…
veselim se životu…
……………………..

……………………..……………………..
A onda nešto sjevnu pred mojim očima…
nešto se oglasi u mojim ušima…
nešto zatitra u mom srcu što tako nevoljko kuca u grudima…
umorno od svega…
željno spokoja…
mira…
Vidjeh nešto što bijaše veća bijeda od mog života…
čuh nešto što bijaše gorje od moje jadikovke…
osijetim srcem da nisam sama…
da netko stoji tu pored mene…
da mi drži ruku na ramenu, da mi šapuće na uho
” BORI SE ….. nisam ti dao teži križ nego možeš
ponijeti….zato bori se”…
E…moj živote sudbino moja zapisana kod rođenja
neizbrisivom tintom….
sudbina koju nemožeš izbrisati ali je možeš izmjeniti…
donekle skrojiti po svojoj mjeri…
da ti pristaje…
samo nemoj život odbaciti…
nemoj ga prokleti.. jer ti je poklonjen..
a poklonima se ne prigovara..
prigrliš ga…
zahvališ onome tko ti ga je poklonio..
i čuvaj ga…
čuvaj kao zjenicu oka svoga, kao največe blago…
jer…. neprocjenjiv je…
i samo jedan…

Ljerka Žitnjak