Tijelovo i euharistija

U ovom tjednu, u četvrtak, proslavili smo svetkovinu Tijelova pa želimo podijeliti s vama prigodno razmišljanje o njoj. O važnosti kruha (hrane) i vode (pića) u životu i za održavanje života, nije nam potrebno niti govoriti. Naša se snaga neprestano obnavlja, uzimanjem hrane i piće. Isus iz Nazareta je na koncu svojega života i djelovanja, među svojim učenicima želio trajno ostati prisutan. A to je učinio upravo pod prilikama kruha i vina, koji u Svetoj misi po Kristovoj riječi postaju Njegovim Tijelom i Krvlju. I kao što su kruh (hrana) i voda (vino) – piće, nužno potrebni za održanje, uzdržavanje i oplemenjivanje tjelesnoga života i zdravlja, tako je i Krist duhovna hrana za život i zdravlje čovjekovoga duha i duše. Svetkovinu Tijelova – kao i svaku Svetu misu, možemo opisati kao „Velika hvala“. Upućeni smo na ponovno promišljanje otajstva presvete Euharistije. Na osobit način proživljavamo zaziv na svakoj Svetoj misi: „Tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.“ U tome su naznačene glavne sastavnice slavljenja i navještaja spomen-čina. Prisjećamo se kako je Euharistija od Krista ustanovljena, kao hrana za učenike. Isus nakon što je umnožio kruh i čudesno nahranio veliko mnoštvo, u odlomku Ivanova Evanđelja, tumači što je tim znamenjem htio poručiti. Govori o hrani za život vječni, koja je njegovo Tijelo i Krv. U nama je po sakramentu ne samo posađena klica uskrsnuća, nego po Euharistiji postaje živa i aktualna. Iz tih je razloga drevna Crkva govorila, kako smo po krštenju postali kršćani, a po pričesti ostajemo kršćani. Službena crkvena teologija zove “popudbinom” pričest, koju Crkva daje vjernicima na samrti. Ali i kad smo zdravi te dok obavljamo svoje ljudske i zemaljske dužnosti, redovno slavimo Euharistiju kao kršćansku žrtvu i gozbu na kojoj se krijepimo Kristovim Tijelom. Time dobivamo duhovnu hranu da kao putujući narod Božji, vršimo svoje zajedničko i pojedinačno poslanje, među narodima svijeta. Procesija koju obavljamo u crkvi ili oko crkve, podsjeća da smo putnici udruženi u Crkvu i potrebni duhovne hrane na svome vjerničkom putovanju. Veliki teolog Theodor de Chardin je govorio kako ga sveta pričest spaja s cijelim svijetom, jer nosi u sebi Krista uskrsloga koji preobražava svijet. U tom se trenutku događa najintimniji čin vjere i susret Boga i čovjeka te nam otvara sasvim novi pogled na svijet. Pričešćivanjem dolazimo u dodir sa svim ljudima na mističnoj razini, ali ona postaje i djelatna. Razlog je pravednosti, ljubavi prema bližnjemu, zalaganja za opće dobro, pomaganje svakoga u potrebi – koje se nalazi se u blagovanju te spasonosne hrane. Pričešćivanje na Misi nije samo sakupljanje plusova na nebu, nego je i način djelovanja u svakodnevnom životu. Blagovana hrana Euharistije u sebi nosi poslanje: primio sam kruh koji je razlomljen da bih se ja na taj način angažirao i žrtvovao. Ne samo žrtvovanje i štovanje Euharistije, nego i osobno predanje. U ovome se može tražiti razlog, odustajanja mnogih od pristupanja svetoj pričesti. Nije samo u pitanju spremnost duše koja se očituje u čistoći srca na koju treba paziti i o kojoj treba voditi trajnu i veliku brigu, već i o slutnji da sveta pričest obvezuje. I tako na žalost, mnogi ostaju bez osnovne hrane za život svoje duše. Kad se kršćanin u životu osjeća malaksalo, trebao bi ozbiljno razmisliti o tome koliko snage crpi iz te okrjepe. Jednako je i s duševnim zdravljem, što se uza sve ono što čini život, ne smije izostaviti. Na Tijelovo se u godini A čita evanđelje u kojem Isus govori o kruhu života, koji je on sam: tko od tog kruha jede, ima život vječni već sada. Želimo kao vjernici i u ovoj godini doživjeti Euharistiju kao vjerničku hranu na životnom putovanju. U slavljenju Boga nalazimo svoje pravo mjesto u ovom svijetu u zajedništvu mjesta i župe, koje se jasno uočavalo u ranoj Crkvi. Te kako je učinak sakramenta Euharistije Crkve, zajedništvo i kao kvasac velikog ljudskog zajedništva. Na to smo pozvani! (Priređeno prema propovijedi fra Mate Tadića)