Ti si svećenik do vijeka!

Otkada su nakon otvorenja gradskog groblja Mirogoj 6. studenog 1876. godine započela pokapanja Zagrepčana na tom groblju, grobnice za svoje članove imaju brojne redovničke zajednice, drevne gradske župe, Prvostolni kaptol zagrebački, Zbor prebendara prvostolne crkve u Zagrebu, a pojedini svećenici pokopani su u obiteljskim grobnicama ili svoje rodbine. Uz svetkovinu Svih svetih i Dušni dan, sjećajući se pokojnika u molitvama, ti se grobovi posebno uređuju. Zagrebačka nadbiskupija pozvala je prije desetak godina sve župe da vode brigu o župnim svećeničkim grobnicama. Među mnoštvom mirogojskih križeva jedinstven je križ u čijem podnožju su uklesane riječi: „Ti si svećenik do vijeka!“. Nalazi se na svećeničkoj grobnici, u kojoj uskrsnuće čekaju zemni ostatci 26 svećenika Zagrebačke nadbiskupije, koji su vršili različite službe u svojoj nadbiskupiji, od župničkih do profesorskih i odgojiteljskih. U podnožju druge strane križa, koji se ugleda odmah kada se uđe na Mirogoj s lijepo uređenog novijeg ulaza od strane Srebrenjaka, uklesane su riječi „Ja sam uskrsnuće i život“. Imena svećenika ispisana su s obje strane nadgrobne ploče, podno koje se sa svake strane nalaze se po četiri kamene ploče iznad ukopnih mjesta. U zadnjim desetljećima prošloga stoljeća u tu su svećeničku grobnicu prenesene kosti jedanaestorice svećenika, čiji su grobovi vjerojatno bili po različitim dijelovima zagrebačkog groblja. Među njima, svećenik Franjo Matošić, koji je umro 1953. godine, a daljnjih dvadesetak godina umrli su: Eugen Kornfejnd, Marko Čunko, Nikola Švigir, prof., dr. Andrija Stehno, Stjepan Popović, dr. Josip Rožman, Branko Birt, Ervin Kilbertus i Martin Benković. U toj skupini, čije su kosti prenesene u svećeničku grobnicu zadnji je preminuo Virgil Markuš, 1976. godine. Među svećenicima čija su tijela ukopana u tu grobnicu, godine 1989. ukopan je bibličar dr. Maksimilijan Lah, a zatim su ukapani: Josip Horvat, Josip Dumenčić, prof. dr. Josip Kribl, Petar Folivarski, Franjo Jurak, Vid Cipriš, Jeronim Ivančić, mons. Stjepan Lacković, Alojzije Švaljek, mons. Željko Jurak, Mate Žlimen, Franjo Blažek i Stjepan Mlinarić. Posljednji svećenik koji je ukopan u tu svećeničku grobnicu je Stjepan Bakran, sahranjen 4. listopada 2018. godine. Premda bi se o svakom tom svećeniku mogla napisati biografija i istaknuti brojni pastoralni ili kulturalni pothvati, valja istaknuti život svećenika i glazbenika Branka Birta, prvog tajnika Instituta za crkvenu glazbu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, autora poznate skladbe „Povratak“, napisane svojoj majci, tijekom izdržavanja zatvorske kazne u komunističkom kazamatu u Staroj Gradišci. S tom pjesmom, koju su rado pjevale starije generacije svećenika, klapa „Šufit“ je u svojoj obradi pobijedila na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu 2008. godine. Branko Birt rođen je 27. ožujka 1910. u Srijedskoj, župa Ivanjska, kod Bjelovara. Pučku je školu pohađao u rodnom mjestu, a gimnaziju u Bjelovaru, Daruvaru, Osijeku, Križevcima i Vukovaru gdje 1930. polaže ispit zrelosti. Studij teologije završava na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1934. Te godine 29. lipnja, zaređen je za svećenika kao prvoređenik zagrebačkog nadbiskupa, dr. Alojzija Stepinca. Službu kapelan u Feričancima preuzima u kolovozu 1934., a nakon smrti župnika Nikole Mikića postaje najprije upravitelj župe te od 1937. župnikom. Izuzetno aktivan u katoličkom pokretu te u glazbenom smislu – podučava pjevanje i sviranje, utemeljuje mješoviti pjevački zbor te mali tamburaški zbor. U listovima Hrvatska tamburica i Hrvatskom listu redovito je objavljivao vijesti o svom radu. Početkom Drugog svjetskog rata pod stalnom je paskom komunista i partizana zbog svog patriotizma i predanog pastirskog rada. Partizani ga okrivljuju da je župljane vjerski i šovinistički zaludio. Iz tih razloga 1. ožujka 1943. je uhićen i odveden na sud. Nakon ispitivanja i maltretiranja ipak je bio pušten kući. Razriješen je župničke službe u Ferićancima 3. studenoga 1943. Potom dolazi u Zagreb. Djelovao je na nekoliko župa kao kapelan i zborovođa, osobito u župi Sv. Petra. Od 1946. bio je duhovni pomoćnik u Bisagu, a od 1947. do svog ponovnog uhićenja 1949. duhovni pomoćnik u župi Visoko. Pod istragom je bio u Sv. Ivanu Zelini i Orahovici, a sudilo mu se u Osijeku. Kaznu na smrt potvrdio je Vrhovni sud u Zagrebu, dok je Prezidijum u Beogradu izrekao pomilovanje i kaznu preinačio na dvadeset godina strogog zatvora u Staroj Gradiški. Zahvaljujući smanjenju kazne na osamnaest godina i oproštenju za pet godina izrečenom amnestijom 1962., pušten je iz zatvora Stara Gradiška 4. travnja iste godine nakon trinaest godina izdržavanja kazne. Nakon izlaska iz zatvora posvetio se crkvenoj glazbi, kojom se bavio još od mladih svećeničkih dana. Djelovao je u župi Sv. Blaža, radio s mladima, vodio zborove, skladao i pisao. Kad je osnovan Institut za crkvenu glazbu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1963., preuzima službu prvog tajnika Instituta. Kao teški srčani bolesnik, iznenada umire 13. travnja 1966. godine. U svećeničkoj grobnici pokopan je i tajnik zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca mons. Stjepan Lacković, koji je dugo godina živio u Americi, a nakon demokratskih promjena vratio se u svoju Zagrebačku nadbiskupiju. (TUZN, NP)