Terezijino podrijetlo…

U prošlom smo članku pisali o sredini u kojoj je odrastala sv. Terezija i započeli pisati o njenom podrijetlu. Podsjećamo čitatelje da je Terezijin djed bio Židov i da se obratio na kršćanstvo, pa se opet vratio židovstvu.
Kako se on ponovo obratio na kršćanstvo? 1485. godine sud svete inkvizicije se preselio u Toledo.

Gradski su vikači po gradu obavještavali da se može dobiti edikt milosti i da Židovi koji se kaju mogu dobiti oproštenje. Sančez, praćen svojim mladim sinom Alonsom (Terezijinim budućim ocem), okoristio se tim proglasom, ispovjedio svoje odmetništvo i obećao da se vjerno priklanja katoličkoj vjeri. Kroz sedam petaka morao je ići u procesiji iz crkve u crkvu noseći specijalnu odjeću poznatu kao “sambentillo” koja je imala žuti križ sprijeda i straga. Ipak ta javna sramota nije slomila dinamičnog Sančeza. Nalazimo ga nekoliko godina kasnije uspješno renomiranog u Avili gdje je umro l5O7. godine , osam godina prije rođenja svoje unuke Terezije koju bi sigurno bio volio.

Terezijin otac, Alonso Sanchez y Cepeda (ime njegove majke) baštinio je od svojega oca, ne dinamizam nego krajnji osjećaj točnosti i osobnog dostojanstva zajedno sa strogim vjerovanjem u prisne obiteljske odnose. On je bio, zajedno sa svojom braćom, odgojen kao pravi kršćanin i tolika je bila iskrenost Sančezovoga obraćenja da je uskoro ušao u krugove plemenitih obitelji Avile. Alonso se oženio s Ines Depezo koja je umrla kad je on imao samo 26 godina ostavivši ga s dvoje male djece.
 
Nekoliko godina kasnije zaljubio se u svoju rođakinju iz trećeg koljena Beatriz de Ahumada, tada samo dvanaest godina staru, koja je zbog mnogih smrti u svojoj obitelji, sazrela prije vremena. Godine l5O9. oni su se  svečano zaručili, ali su morali tražiti žurno dispenzu za ženidbu ili riskirati ekskomunikaciju. Vjenčanje proslavljeno u malom selu blizu Avile, dugo je bilo pamćeno među seljacima zbog sjajne odjeće (svile i zlata) i bogatih darova u novcu i draguljima.

Jednom seljaku je ostalo u najljepšem sjećanju jer je jeo “pile svadbe” – veliko čašćenje. Možemo zamisliti prizor dok profinjeno plemstvo, sjedeći na jastucima (osim kavalira) stavlja pile u usta dvama ili trima prstima, već prema društvenom odgoju, dok običan svijet to radi cijelom rukom. Nema sumnje da je tu bilo dobro poznate pastrve iz toga kraja, voća, vina i sitnih finih kolačića maurskog podrijetla, i glazbe, naravno.

Alonso je bio petnaest godina stariji od svoje žene, vrlo ozbiljan, spor, neodlučan, hladnog, suzdržljivog vladanja. Bio je pažljiv, pedantan na n-tu potenciju. Manjkala mu je pronicavost i jak osjećaj njegova oca za posao i nije bio mudar poduzetnik. Kao vrlo strog kršćanin, čitao je dobre knjige i davao svojoj obitelji zdravu vjersku poduku. On nije bio susretljiv i čak Terezija priznaje da se često osjećala smeteno i povučeno u njegovoj prisutnosti.

Istina i čast bile su neodjeljive od svih njegovih postupaka, ali bez topline. Njegova mlada žena i djeca osjećali su se sputani. Beatriz je naročito trpjela jer je u svojoj mladosti bila jako lišena ljudske ljubavi. Ipak se ponosila svojim suprugom, naročito kad se on vraćao iz ratova sa Navarom koja je izgubila neovisnost l5l2. godine. (Čak do danas Navara trpi zbog toga poniženje!) Bila je ponosna da je on pridonio sjedinjenju Španjolske.
    
Iz krajnje podrobnih popisa njegova inventara saznajemo da je živio na vrlo fin način. Kosa  mu je bila do duljine ramena obuhvaćena mrežicom od zlata i obojene svile. Nije nosio ni bradu niti brkove i brijao se jednom u četrnaest dana. Odjeća mu je bila bogata i raznolika, i poput mnogih Španjolaca (čak do danas) čini se da je bio vrlo određen u svojoj obući. Spomenuto je nekoliko vrsta cipela uključivši neke od antilopa sa srebrnim kopčama. Njegove čarape bile su u modernim svijetlim bojama često svaka noga druge boje.

Alonso je bio presavjestan u starim običajima ili kako španjolska izreka kaže – “vrlo odan svojim kratkim čarapama (soknama)”. Zanimljiv običaj u kući bio je ceremonijom svjetla. Svaku večer se cijela obitelj okupljala u veliki salon. Tada bi majstor ceremonije rekao: Hvaljen budi Presveti Sakramenat!” na što bi svi odgovorili: “Uvijek budi hvaljen!” Sluge bi tada raznijele svjetlo po svim sobama u kući, svijeće, uljane lampe, fenjere.

Po jedno svjetlo ostavljeno je u svakom hodniku kroz noć! Čini se da Alonso nije volio vesele rekreacije ili glazbu, toliko različit od svoje kćeri Terezije. Nema sumnje, ona je njemu bila pokora i nije se slagao sa svojom ženom u odgoju djece. Beatrica je bila vrlo različita od svoga muža iako je za oboje bilo jednako teško smoći toplinu i intimne osjećaje za kojima su u duši čeznuli.    

Nastavlja se…