Terezijino otkriće – molitva sabranosti

Treća etapa Terezijinog molitvenog puta je molitva sabranosti. U čemu se sastoji Terezijina molitva sabranosti?
Vidjeli smo u čemu se sastoji način molitve koji je inspiriran od Osune. Ali, različit od metodičke meditacije. Moglo bi se možda sažeti u nekoliko točaka. Naglasak je prije svega sabrati se, a to znači ono obično sabiranje o kojem i mi govorimo, prije nego što ćemo moliti.
    Drugi element je ostvariti u sebi ili uz sebe živu prisutnost Isusa Krista.
    Potom biti s Kristom, po Tereziji, srcem u srce, jer kod nje je naglasak taj afektivni. I još neke savjete ili sredstva da se dođe do te molitve sabranosti o kojima ona govori, a što ćemo poslije reći.
    U najkraćem, Terezija će reći: „Učinila sam sve da si uprisutnim Isusa Krista, našega Gospodina i sve naše dobro, i to je bio moj način molitve.“ No, pođimo malo o svakom od ovih elemenata.
    1. Sabrati se
    Da bi se osoba uspjela sabrati, Terezija predlaže neke kratke prethodne radnje, nešto što duhovni autori nazivaju neposredna priprava. Tako ona preporuča da se načini kratki ispit savjesti, izmoli Ispovijedam se, napravi znak križa. Razlog zbog čega je ovo veoma važno, navodi ona sama – Moj život, pogl. 13, br. 15: „Spoznaja sebe i svojih vlastiti grijeha jest kruh s kojim se na molitvenom putu jedu sva druga jela, bez obzira koliko bila ukusna. I bez ovog kruha nemoguće se je održati.“ Spoznaja sebe i svojih vlastitih grijeha.
    Da bi stali pred Boga, nužno je spoznati svoju istinu. Prije svega, stanje svoje grešnosti i svoje bijede, svoje nedostatnosti. Naime, to je bila istina čovjeka kroz cijelu povijest spasenja, da Bog grešnika ne uslišava. Jednostavno, potrebno je dopustiti Bogu da nas očisti da onda naša komunikacija može biti normalna. Pada mi napamet i mobitel. Ako si negdje u nekakvom zaklonu, u nekakvom tunelu ili ne znam ni u kakvoj tami, ne lovi. Potrebo je to rastjerati.
    Potrebno je zamoliti Boga da nas očisti od te zapreke, jer grijeh je istinska zapreka. Već proroci govore, kad narod upozoravaju zbog čega se Bog udaljio, kažu: vaši su grijesi napravili jaz između vas i vašeg Boga i on vas više ne čuje. Bog nas ne čuje od grijeha. U tom smislu, Terezija smatra da je kajanje prije molitve nužno. Moliti Boga da nas očisti.
    Ali, potrebno je po njoj doći do te svijesti, do te svijesti grešnosti. Često puta mi se priznajemo grešnima, ali to ne ide do te mjere da se zbilja takvima i osjećamo. Nekada je i naše kajanje toliko površno da je čisto mehaničko. Da se kajemo za sve. Kajati se za sve, pomalo je skoro jednako kao i kajati se nizašto. Kao i kajati se za sve znane i neznane grijehe. Uvijek napominjem, ne znam tko je jako žalovao nad neznanim grijesima. Za ono što ne znaš, ne možeš se ni kajati. Znači, potrebno je kajati se za neke konkretne stvari.
    Ispit savjesti, kod nas je predviđen dva puta na dan. To znači, nešto je tu konkretnoga. I potrebno je to provući kroz naše kajanje. Onda neće biti za znane i neznane, nego samo za znane. U svakom slučaju, osoba mora biti osoba istine da prizna to. Ne mogu se kajati za nešto, ako ne postanem svjestan i ako ne priznam da je to zbilja moj grijeh. Jasno da onda kajanje fali. Jasno je da onda ne mogu primati ni oproštenje. Bog uvijek prašta, postoji uvijek problem, to naše: primiti Božje oproštenje.
    Stoga toliki naglasak kod Terezije: spoznaja sebe, svoji vlastitih grijeha. Potrebno je maknuti tu zapreku. Iako to spoznati sebe, kod Terezije, nema samo značenje upoznati svoje grijehe, iako je to na prvom mjestu, nego upoznati Božje darove.
    Mi često zahvaljujemo Bogu za sve što smo od Njega primili, a da li se sjetimo išta što smo primili. To sve je opet kao i kajanje za sve. Potrebno je postati svjestan i darova koji su od Boga primljeni. I onoga u čemu me je Bog danas pomogao i štitio. Potrebno je postati svjestan i onih vrijednosti koje nosimo u sebi.
    Zato pretjerana poniznost, pod navodnicima, tamo gdje se netko osjeća kao đubrište ili drugu koju riječ da upotrijebimo, nije prikladna. Pa Bog nas i obdaruje. Mi ostajemo bijedni zbog naše ljudske slabosti i zbog naše ljudske sklonosti prema negativnome. Ali, s druge strane, ne smijemo zaboraviti da i pored svih tih slabosti, Bog nas dariva.