Terezijine poteškoće u molitvi

Govorimo o trećoj Terezijinoj poteškoći. Terezija će shvatit da je zapravo najveći problem – vjernost određenim molitvenim odlukama. Terezija je otkrila da je pravi problem njezine molitve: raskorak između molitve i života. Ono što spozna u molitvi ne provodi u praksu. Molitva ne utječe na život, ne mijenja život, tako da se molitva svela samo na jedno ugodno sanjarenje, malo zahvaliti Bogu, preporučiti neke stvari – i tu smo.

Kada je Terezija postala svjesna ovog zadnjeg problema, poradila je na njemu, i radeći na njemu riješila je, dosta lako, možemo reći, i prethodna dva problema. Jer, kada se osoba želi susresti u molitvi s Bogom, čuti Boga, provesti u praksu ono što od Boga čuje; nema problema i sam je Bog poučava, i mašta gubi svoju moć. Tada i nedostatak poučne literature ili osoba, nije nepremostiva zapreka. Boga je na koncu otkrila u Evanđelju u kojem je našla sve potrebno.

   Jednako tako, kada se Terezija dala sa svom odgovornošću na to da poradi više na usklađivanju svoga života s molitvom, ili molitve sa životom, malo- pomalo je počela osjećati kako nasilje fantazije ili mašte gubi snagu, počinje manje smetati, ili gotovo ne smetati. Iz ovog dubokog životnog iskustva Terezija donosi svoj nauk o molitvi i pedagogiji i razvija svoju pedagogiju, odnosno svoju molitvenu praksu. Molitva je za nju put i ulazna vrata do Boga. Taj put nosi sa sobom pozitivnu i negativnu askezu, tj. ono što trebaš činiti i ono što trebaš napuštati.

   Kada Terezija iznosi svoje iskustvo molitve, na molbu sestara za pomoć u njihovom molitvenom životu, prvo započinje s tim krepostima. S askezom, jer molitva to zahtijeva. Molitva je ta koja formira život. Život ne formira ni ustav, ni zakon, život ne formira niti deset zapovijedi Božjih, niti kodeks kanonskog prava, ništa. Život formira molitva koja djeluje iznutra i nameće osobi imperativ da nešto čini ili nešto ne čini, da se negdje više založi, ili nečega se odrekne.

   Ona će zapravo neprestano biti u bojazni, kad čitamo Put savršenosti, neprestano je prisutna ta bojazan da se netko uvjeri da je molitelj, a ne trudi se oko kreposna života. Da se netko ne uvjeri da može biti molitelj, bez nekakvih izvarednih kreposti. Ona se boji, jer je ta laž strašno opasna laž. Baš zbog toga što može osobu zavarati na dugo, a možda i do kraja. Jer, osoba koja ne moli barem ne postavlja pitanje, vidi se lošom, ne moli se, vidi sebe. Ali ona koja se moli neće si postaviti pitanje, ona je uvjerena da je dobra, jer se moli. Onda kreposti postanu nešto na čemu se osoba ne zadržava u svome ispitu savjesti.

   Krepost i molitva idu zajedno. Kako raste jedno, tako raste i drugo i obrnuto. Molitva utječe da život bude krepostan. Kreposti po sebi zahtijevaju molitvu da bi se mogle očuvati. U Zamku duše ona će se opet vratiti na tu bojazan, piše: „Ako ne steknete kreposti i ne bude vježbanja u njima, uvijek ćete ostati u molitvi patuljaste. A dao Bog da to bude samo u tome da se ne raste. Zato što i same znate da onaj koji ne raste postaje manji, jer ne smatram mogućim da bi se ljubav zadovoljila time da bude uvijek na istom.“ Znači da kreposti po sebi, po svojoj naravi imaju potrebu da rastu. Ako ne, padaju. Na koncu i voda ako ostaje dugo na jednom mjestu, ishlapi. Terezija posebno inzistira na tome da ne bi molitva završila u iluzijama, da ne bi molitva završila na razini pukog maštanja.

   Zato je kod nje toliki naglasak na poniznost u Putu savršenosti. Posvećuje jako puno prostora poniznosti, koja je nužna zbog istine. Zato poniznost definira: poniznost je hod u istini. Samo ponizan čovjek može živjeti istinu. I s druge strane, Bog može komunicirati samo s osobom istine. Isus kaže da tko je od istine, sluša njegov glas. Znači, čovjek koji ne živi iskrenost i istinu ne može slušati Boga. Bog s osobom laži ne može komunicirati. A to znači da molitva bez istine nije moguća, jer onemogućuje čuti Boga. Iz tog dubokog uvjerenja imamo njezinu jaku tvrdnju: „Radije bih da jedna sestra bude bez molitve, negoli bez istine.“ Ona je uvjerena da ako osoba živi istinu, istina će je osloboditi. Doći će do Boga koji sebe definira kao istinu.
 

Terezijine poteškoće u molitvi

Bog se ponaša onako kao Terezijin ispovjednik. Bog nas prisiljava da sami damo odgovor na neka pitanja. I mi smo kadri dati odgovor ako se oslobodimo napasti bježanja ili skrivanja. Tako i Tereziji dolazi najteža odluka, a ona je jednostavna – odlučiti. Odlučiti biti ono što osjeća da treba biti. Njoj nije problem stvoriti odluku, ali zna da je problem ustrajati u tome. Nije problem obećati, nego izvršiti. I sama će ustvrditi da u takvim situacijama stotine đavola opsjedaju osobu da odustane od te odluke. Evo njezina svjedočanstva: „Provodila sam vrlo težak život, jer sam u molitvi sve više upoznavala svoje pogreške.“ A to je znak da je ipak molila ispravno. „Osjećala sam s jedne strane da me zove Bog, dok s druge strane nisam znala kako se oprijeti zovu svijeta. Sve su mi Božje stvari davale veliko zadovoljstvo, ali zemaljske su me vezale. Čini mi se da bih rado združila te dvije suprotnosti, međusobno nespojive, tj duhovni život i sjetilne užitke. U molitvi sam podnosila veliku muku, jer duh nije bio gospodar, nego sluga, stoga nisam mogla ući u sebe kako sam to nekada znala u molitvi, a da sa sobom ne uvedem tisuću taština. Tako provedoh mnogo godina.“
    Poučno je i utješno njezino priznanje da se moliteljem ne postaje u kratko vrijeme. Terezijina molitva ne bila borba. U tom smislu i ispravna molitva. Ali opet, trajala je puno godina. Moliteljem se ne postaje na brz i na lagan način. Velika je varka uvjeriti se u drugačije, jer duhovni ili molitveni život je proces koji ima svije zakonitosti. Tako će i Terezija u Zamku duše nekako postaviti taj duhovni život kao proces koji traje, i to uspinjanje je lagano. I baš zato što je lagano, zna umarati. Laka i brza postignuća su redovito varka. A nerijetko velika opasnost da se osoba lažno uvjeri da je postigla ili ne znam do koje razine zaživjela duhovni život. Nema tih jeftinih postignuća i Terezija je bila glasnik toga neprestano.
    S odlučnom odlučnošću terezija je uspjela. Nije bilo lako. Uspjela je zato što nije odustala, samo zato.  Ne zato što su se stvari brzo rješavale, što je najedanput sve nekako postalo drugačije, što se od danas do sutra Božja blizina učinila takvom da Ga je mogla opipati. Ona ima baš to iskustvo: sa svakom malom pobjedom porasla je snaga za daljnju borbu sa slijedećom zaprekom. Ovo iskustvo je vrlo važno, jer je istina za sve. Sa svakom malom pobjedom stječe se snaga za sljedeću kušnju.
    Stoga i molitva po Tereziji nije da nas Bog oslobodi zapreka jer kako ćemo doći do snage i do iskustva, jer snaga se stječe u borbi sa zaprekama. Stoga i Bog čovjeka koji želi rasti ne oslobađa zapreka i poteškoća, nego se pridružuje kao pomoć na putu. I s njim zajedno svladava zapreke. Stoga, sigurno sam vam milijun puta ponovio to: da očekivati od Boga da makne zapreke da bi mogli ići s mirom Božjim, kao se veli, to je iluzija, to je varka, to je totalno pogrešno očekivanje. I ne daj Bože da Bog to usliša. Ako te hoće kazniti, onda te usliša, jer čovjek vjere ne ide naprijed zato što su sva vrata otvorena, nego ide naprijed, jer je uvjeren da ih s Bogom može otvoriti. Stoga i tu se dokazuje vjera. Vjera da mogu napraviti čudo, da se može otvoriti tamo gdje je zapečaćeno.
    Terezija sam analizirajući svoju molitvenu borbu iznosi tri poteškoće koje su joj zadavale poseban problem.
Pedagoški problem – nije bila ni od koga poučena s obzirom na molitvu. Nema literature. U samostanu ne postoje nekakve norme za osobnu neliturgijsku molitvu. Prepuštena je sama sebi.
Drugi problem koji ju je mučio još više je problem rastresenosti. Problem fantazije, mašte. Ona bi htjela moliti, međutim, nutarnji mehanizmi se nikako ne žele uskladiti s njezinom voljom, s njezinom dušom. I ona osjeća da hoće moliti, a onda sve skupa mašta blokira razum, ili ga odvede negdje drugdje i onda osjeti svaki puta iza toga da je molitva frustrira. Nikakav susret, osjećaj, kako mi kažemo, gdje si bio – nigdje, što si radio – ništa. Tu je nemoć jedno vrijeme osjećala tako jako da je, kako sama kaže, zaželjela smrt da se riješi te patnje.
Maštu će nazvati luđakinjom u kući koja se ne da smiriti, nego samo hoda s jednog kraja na drugi. Terezija je jedno vrijeme bila uvjerena da je to glavni problem. I njoj i svima. Kada bi se riješio taj problem, molitva bi postala nešto sasvim drugo. Međutim, malo-pomalo, Terezija će shvatiti da nije problem ni taj što nema knjiga, nije problem ni taj što nema od kog biti poučena, još manje, a ne više je problem mašte, fantazije, rastresenosti. A što je najvažniji problem saznat ćemo u drugoj emisiji.