Terezijin redovnički poziv

U borbi sa svojim redovničkim pozivom njezin muški logičan razum pobijedio je nježnu žensku ćud. Terezija je prevladala privrženost prema svojoj obitelji i brojnom krugu prijatelja, ljubav prema povjerljivim razgovorima i malim taštinama mlade djevojke, te je saopćila ocu da se odlučila za samostan. «Bila sam toliko ambiciozna» – pisala je – «te mi se činilo nemogućim da se predomislim, kad sam to već jednom izgovorila.»
    No pobožni don Alonso nije bio ni izdaleka postigao onaj stupanj nesebičnosti koji je, tri stoljeća kasnije, dostigao monsieur Martin, otac «male» Terezije. Taj španjolski plemić nepokolebljivo se suprotstavio želji svoje najdraže kćeri. Htio ju je zadržati za sebe; nakon njegove smrti – govorio je – ona može slobodno u samostan, ako je srce bude još onamo vuklo.
    Terezija de Ahumada pripadala je onima naravima koje otpor jača. Činilo joj se da je svijet hoće zadržati, da se sam nečastivi služi glasom njenog oca kako bi je odvratio od pravog puta. Odlučila je da ispravnu borbu izvede do kraja, te je izabrala bijeg. Opet je jedan od braće, ovaj put Antonio, pokorio želji «niñe», i jednoga jutra dvoje braće potajno napusti očev dom: Terezija stupi u karmelićanski samostan «Utjelovljenja», a Antonio kao redovnik u dominikanski samostan.

    U svom životopisu svetica priznaje da joj je oproštaj s očinskom kućom bio težak kao smrtni čas. Usprkos tomu, ubrzo se u novoj osjećala posve ugodno. Da to sebi lakše zamislimo, ne smijemo zaboraviti da pravila u karmelićanskom samostanu prije reforme, a nju će provesti sama Terezija, nisu bila stroga. U vrijeme kad je ona stupila u samostan, u kući «Utjelovljenja» bilo je čak stotinu i osamdeset redovnica. Provodeći kasnije reformu ona je odbacila velik broj sestara i propisala da pod jednim krovom ne smije živjeti više od trinaest redovnica (kasnije je povisila broj na dvadeset i jednu). Samostan «Utjelovljenja» postojao je tek nekih dvadeset godina. Utemeljiteljica je bila jedna otmjena dama, pa je kuća u Avili tako reći bila u modi. Svaki se dan skupljalo otmjeno društvo u sobi za razgovor, u kojoj su sestre smjele veći dio dana provoditi u razgovoru s rođacima. Nije bilo klauzure, i sestre su smjele odlaziti u posjete i izlaziti. Može se slobodno reći da je bilo koja mlada Španjolka šesnaestog stoljeća unutar zidina samostana uživala više slobode negoli udata žena istog društvenog kruga. Teresa de Ahumada još se ni izdaleka nije oprostila od svijeta stupanjem u samostan.
    Njen ulazak odvio se bez teškoća. Samostanska zajednica bila je vrlo siromašna i zahtijevala je velik iznos za uzdržavanje nove kandidatice. Procesom koji je trajao nekoliko mjeseci – ugovor je bio sklopljen. Don Alonso se morao obavezati da će za probnu godinu svoje kćeri platiti dvadeset i pet mjera žita ili dvije stotine dukata; uz to je trebalo isporučiti krevet i krevetninu, tri haljine, dva habita, dva ogrtača, košulje, kape i janjeće krzno.
    Prvu godinu što ju je dvadesetjednogodišnja novakinja provela u samostanu (navodno je u samostan stupila 2. studenog 1536) osjećala se neočekivano sretnom. S mnogo žara i ljubavi predala se svojim novim dužnostima, i dragovoljno preuzimala druge, koje nisu bile propisane pravilima. Ako bi za vrijeme večernjeg ispitivanja savjesti spoznala da taj dan nije učinila ni jedan čin ljubavi prema bližnjima, noću bi se iskrala u kor da popravi ogrtače sestara koji su tamo ležali. Zatim je snažnim samosvladavanjem preuzela njegovanje jedne sestre, oboljele od tuberkuloze trbuha, dok su se druge sestre s gađenjem odvraćale od njene otvorene rane.