Terezijin kratka biografija o. Jeronima Gracijana

Sv. Terezija u 23. glavi u knjizi „Osnuci“ donosi biografiju o. Jeronima Gracijana, karmelićanina, svog ispovjednika i vrlog suradnika u obnovi karmalskog Reda
Rodio se o. Jeronim Gracian u Valjadolidu 5. lipnja 1545. Roditelji su mu bili Diego (Jakov) Garcia (koji u Nizozemskoj promijeni ime u Gratianus — Gracian) i donja Ivana Dantisco. Jakov Gracian je bio tajnik Karla V. Glavne nauke svrši o. Jeronim veoma sjajno na sveučilištu u Alkali. Odreče se sjajne budućnosti i ugleda na dvoru te obuče odijelo bosonogog karmelićana u Pastrani 25. ožujka 1572. Do Beasa nije lično poznavao Svetice ni ona njega, premda su se gdjekad dopisivali. Kako u ovoj glavi tako i u mnogim listovima ističe sv. Terezija živo, kako je se milo dojmila darovitost, lijepo ponašanje, nabožnost, razboritost, uljudni i prijazni saobraćaj Gracijanov. Od onoga joj je časa bio glavni duhovni vođa i desna ruka u svim poslovima Obnove. U svojem dugom životu podnese mnogo tegoba strpljivo i svetački veselo te preminu u Briselju 21. rujna 1614., u dobi od 69 godina.
„Dok sam boravila u gradu Beasu i očekivala dozvolu redovnoga vijeća za osnivanje samostana u Karavaki, posjeti me jedan otac našega Reda bosonogih. Zove se magistar brat Jeronim Gracian od Majke Božje, koji je istom prije malo godina obukao našu haljinu boraveći u Alkali. Bio je on vrlo učen, oštrouman i čedan čovjek, kojemu je sav život ukrašen krepostima, pa se čini, da ga je Naša Gospa izabrala za dobro ovoga prvotnog Reda. Dok je boravio u Alkali, nije ni pomišljao, da bi obukao naše odijelo, ako i jest kanio postati redovnikom. Premda su njegovi roditelji snovali druge osnove radi svoga velikog ugleda u kralja i radi njegove velike sposobnosti, nije on htio o tom ni čuti. Čim poče učiti, htjede njegov otac, da proučava pravne nauke. On je bio vrlo mlad, pa mu je to bilo veoma teško, te on suzama isprosi, da mu otac dopusti učiti bogoslovlje.
Kad je već dobio čast magistra, radio je o tom, da uđe u Družbu Isusovu. Bili su ga već i primili, ali mu rekoše, da zbog nekoga razloga počeka još nekoliko dana. On im sam reče, da mu je sav užitak zadavao samo muku, jer mu se činilo, da to nije pravi put u nebo. Molio je uvijek u stalne satove, a izvanredno se trsio oko sabranosti i ćudorednosti.
U ono vrijeme jedan njegov veliki prijatelj, koji je također bio magistar, stupi kao redovnik u naš Red u Pastrani. Zvao se br. Ivan od Isusa. Ne znam, je li o. Jeronim zbog jednog lista, što mu ga je pisao on o veličini i starosti našega Reda, ili zbog kakva drugog uzroka s velikim užitkom čitao sve, što se tiče našega Reda, i dokazivao s pomoću uglednih pisaca. Sam priznaje, da ga je često grizla savjest, što je ostavljao druge nauke, jer se nije mogao od toga otkinuti. A bavio se tim i u časove odmora. O mudrosti i moći Božja! Kako ne možemo umaći onome, što je njegova volja! Dobro je upoznao Naš Gospodin, kako je ovakav čovjek potreban za ovo djelo, što ga je Njegovo Veličanstvo započelo. Hvalim ga često radi milosti, što nam je u tom udijelio. Da sam ja svesrdice molila Njegovo Veličanstvo, neka nam dade čovjeka, koji bi u onom početku znao srediti sve poslove u Redu, ne bih pogodila izmoliti onakva, kakvoga nam je Njegovo Veličanstvo dalo u njemu. Slava mu dovijeka!
Još mu nije bilo ni na kraj pameti da obuče naše odijelo, kad ga zamoliše, neka pođe u Pastranu i nagovori starješicu samostana našega Reda, koji još nije bio premješten odonuda, da primi jednu redovnicu. Kakva sredstva upotrebljava božansko Veličanstvo. Da se odlučio poći onamo zato, da obuče (naše) odijelo, bilo bi ih se možda toliko usprotivilo, te ne bi toga nikad bio učinio. No Djevica ga Naša Gospa, koju on izvanredno štuje, htjede nagraditi dajući mu svoje redovničko odijelo. Mislim barem, da je ona bila posrednica, te mu je Bog udijelio tu milost. A ova je slavna Djevica i prouzročila, da je obukao ono odijelo i toliko zavolio Red. Nije htjela, da onome, koji joj je toliko želio služiti, nestane prigode, da to i izvrši. Jer je njezin običaj, da dijeli milosti onima, koji hoće da se utječu pod njezino okrilje.“
Gracian potvrđuje ovo, što pripovijeda Svetica. I to riječima, kojima opisuje borbu u svojem srcu, prije nego je postao bosonogi: »Sve se to borilo s jedne strane protiv vruće želje, što me je obuzimala, da služim Našoj Gospi. S druge se strane onda započela obnova ovoga njezina Reda, pa mi se činilo, da me radi nje zove Naša Gospa. Ta je misao bila vrlo snažna. Dešavalo se često, da bih pokrio zastorom vrlo lijepu sliku Djevičinu, što sam je imao, jer mi se činilo, da mi očito govori, neka joj služim u toj novoj službi. Nisu mi ni malo pomagali ispovjednici, pogotovu jedan, u kojega sam se veoma pouzdavao i slušao ga, a on mi je govorio, da je to očevidna napast. No s druge strane čuh iz usta m. Terezije, da je molila punu godinu dana, ne bi li me privukla u Red znajući, da ću joj pomagati.« (Peregrinación de Anastasio. Dialogo I. p. 20). Tako isto u Dial. IX. str. 140.    Dok je bio još dječak u Madridu, često je posjećivao sliku Naše Gospe, koju je veoma štovao. Ne sjećam se, gdje je bila. Zvao ju je svojom miljenicom, pa ju je posjećivao vrlo često. Ona mu je nedvoumuo od svoga Sina isprosila čistoću, koju je sačuvao za svega života. Kaže on, da su mu se gdjekad činile njezine oči kao nabrekle od plača radi mnogih uvreda, kojim se vrijeđa njezin Sin. Stoga nastade snažna i velika želja za spasom duša i veoma velika bol, kad bi gledao uvrede Božje. Ta je želja za spasenjem duša tako golema te mu se svaka muka čini malena, ako misli, da će mu volj koliko koristiti. Sama sam to iskusila po velikom njegovu stradanju.