Terezijin kratka biografija o. Jeronima Gracijana (2)

Danas donosimo nastavak biografije o. Gracijana iz pera sv. Terezije u knjizi „Osnuci“.
„Djevica Marija ga dovede u Pastranu kao na prevaru. On pođe onamo, da zaište redovničko odijelo za redovnicu, a Bog udesi, te ga dade njemu. O kakve su tajne Božje! Kako nas Bog i protiv naše volje pripravlja, da nam dade milosti! Kako li je pripravio ovu dušu, da joj plati dobra djela, što je učinila, i dobar primjer, koji je uvijek davala, te živu želju da služi njegovoj slavnoj Majci. Jer Njegovo Veličanstvo jamačno plaća tu službu vazda velikim milostima.
Kad je (Gracian) stigao u Pastranu, htjede govoriti sa starješicom, da primi onu redovnicu. A čini se, da joj je govorio, neka isprosi od Našega Gospodina, da on stupi (u Red). Kad ga ona vidje, svidi joj se, jer je u svojem saobraćaju tako ljubezan, te ga ljube većinom oni, što opće s njim, a to je milost Našega Gospodina. A ljube ga do krajnosti i svi podložnici i podložnice. On doduše ne oprašta nikakve pogreške, jer se brine do skrajnosti, da unaprijedi redovni život. Ipak postupa tako blago i ugodno te se čini, da se ne može na nj niko potužiti.

Ovoj se starješici dogodi, što i drugima. Obuze je prevelika želja, da on stupi u naš Red, pa reče i sestrama, neka promisle, kako bi to bilo zamašno, jer je onda bilo vrlo malo (u našem Redu) ili gotovo niko poput njega. Preporučim, da se mole Našem Gospodinu, neka mu ne da, da ode, van neka obuče našu haljinu. Ova je starješica vrlo revna službenica Gospodnja, pa mislim, da bi i samu njezinu molitvu uslišalo Njegovo Veličanstvo. A koliko će više molitve onako pobožnih duša, kao što su ondje boravile! Sve uzeše to svojski k srcu pa se stadoše utjecati posteći, šibajući se i moleći Njegovu Veličanstvu, koje se udostoja da nam udijeli tu milost. Otac Gracian pođe u muški samostan i opazi veliku redovničku stegu i priliku, da se služi Našemu Gospodinu, a nada sve da je to Red njegove slavne Majke, kojoj je toliko želio služiti. I njegovo se srce gane (te odluči), da se više ne povrati u svijet. Istina, zloduh mu je stavljao velike poteškoće, pogotovu žalost, što će snaći njegove roditelje, koji su ga veoma ljubili i uvelike se pouzdavali, da će podupirati i pomagati drugoj djeci, jer su imali mnogo kćeri i sinova. No on tu brigu prepusti Bogu, za kojega je sve ostavljao, te odluči, da će postati sluga bl. Djevice i obući njezino redovničko odijelo. Svi se tome veoma obradovaše, a pogotovu redovnice i starješica, koje uzeše svesrdice slaviti Našega Gospodina misleći, da je Njegovo Veličanstvo udijelilo tu milost radi njihovih molitava.

Godinu kušnje proživje ponizno kao koji od najmanjih novaka. Osobito se pokaza njegova krepost onda, kad nije ondje bilo starješine, pa je poglavarom postao vrlo mlad redovnik, koji nije imao ni potrebnog znanja, a vrlo malo dara i razboritosti za upravu. Usto nije imao ni iskustva, jer je istom nedavno bio stupio u samostan. Pregonio je u načinu, kojim je vodio podložnike, a nalagao im je i preveliko trapljenje, pa se još i sad čudim, kako su to mogli podnositi pogotovu onakvi ljudi. Da to izdrže, trebao im je jamačno duh, koji im je Bog davao. Kasnije upoznaše, da je (onaj mladić) veoma turoban, pa su imali svagdje s njim velikog okapanja i kao s podanikom, a kamo li ne bi pod njegovom upravom! On je inače dobar redovnik, ali podvržen turobnosti. A Bog gdjekad dopušta, da se čini pogreška, i postavljaju takve osobe, eda one, što ih ljubi, usavrši u kreposti posluha.
Tako je valjda bilo i ovdje. U ime plaće za to dade Bog ocu br. Jeronimu od Majke Božje preveliku svjetlost u onom, što se tiče posluha. Sam je lako lijepo započeo vježbajući se u posluhu, pa je poslije učio podanike. A da ima dosta iskustva u svemu, što nam treba, snađoše ga goleme napasti tri mjeseca prije, nego će položiti zavjete. No on im svojski odolje kao čovjek, koji je imao biti hrabri vojvoda djece bl. Djevice. Kad zloduh najviše pritisnu, neka svuče redovničko odijelo, on se oprije obećavši, da neće svući odijela, već da će položiti zavjete. Dao mi je djelce, što ga je napisao za onih velikih napasti. Mene je potaknulo na veliku pobožnost, a dobro se vidi iz njega jakost, što mu je davao Gospodin.
Moglo bi se činiti neprikladno, što mi je saopćio toliko potankosti o svojoj duši. Možda je Gospodin htio, da ja to uvrstim ovdje, eda se On proslavi u svojim stvorovima. Ja znam, da se nije tako jasno izjavio ni pred svojim ispovjednikom ni pred ikim drugim. Pružila mu se zato gdjekad prilika, jer je mislio, da već imam nešto iskustva sudeći po mojoj starosti i po onom, što je čuo o meni. Dok smo govorili o drugim stvarima, rekao mi je to i još štošta, što se ne može napisati, jer bih bila previše opširna.

Zaista sam radila vrlo oprezno, da ga ne ojadim, ako mu kad ovaj spis padne u šake. Ako i bude ovo čitao, bit će to nakon dugih godina. A ja nisam mogla inače. I činilo mi se, da ne bi bilo u redu mukom mučati ob onom, koji je toliko dobra učinio za ove obnove prvotnog Pravila. Ako i nije prvi započeo, došao je u ono doba, kad sam žalila češće, što sam i započela. Ali sam se uvelike pouzdavala u milosrđe Božje. Kažem (što sam započela) muške samostane. Jer su samostani redovnica s pomoću Božje dobrote sve dosada dobro napredovali. Ni muški nisu stojali rđavo, ali je već prijetila pogibao, da će vrlo skoro pasti; jer nisu imali zasebne pokrajine, van su njima upravljali obuveni. Nisu davali vlasti onima, koji bi mogli upravljati, kao što je bio otac br. Antun od Isusa, koji je i započeo (obnovu.) Usto nisu dobili (bosonogi) nikakvih ustanova od prečasnog oca generala. U svakoj su kući radili, kako im se svidjelo. Trebalo bi mnogo muke, dok se slože ili stanu sami sobom upravljati, jer je svaki gudio svoju. Gdjekad su me i te kako ojadili.

Naš Gospodin doskoči tome po ocu magistru fra Jeronimu od Majke Božje, jer ga imenovaše apostolskim povjerenikom i dadoše mu vlast i upravu muških i ženskih samostana bosonogih. On sastavi Ustanove za redovnike; dok smo ih mi bile već dobile od našega prečasnog oca generala. Stoga ih ne sastavi za nas već za njih, i to apostolskom ovlašću i lijepim svojstvima, što mu ih je dao Gospodin, kao što je rečeno. Kad ih je pohodio prvi put (1575.), izvede svuda takav red i sklad, te se jasno pokazalo, da mu pomaže Božansko Veličanstvo, a da ga je Naša Gospa izabrala za pomoć svome Redu. Njoj se molim svesrdice, neka isprosi od svoga Sina, da ovaj Red vazda zakriljuje i daje mu milost, te da sve više napreduje u njegovoj službi. Amen.“