Terezijin komentar molitve očenaša

Jedan od otaca upozorava na smisao molitve imena Isusova: „Molitva spominjanja imena Isusova nije neko magijsko zazivanje. Kao i kod svih sakramenata, traži se da osoba surađuje s Bogom na planu vjere i asketske zauzetosti. Pozvani smo da zazivamo ime Isusovo sa velikom sabranošću i unutarnjim bdijenjem, usmjeravajući naš um na riječi molitve koju izgovaramo, svjesni tko je onaj kome se obraćamo i da nam on odgovara u našem srcu. Ova molitva kod početnika nije nimalo laka i s pravom su je oci nazvali 'skriveno mučeništvo'… Jer Krist je zabranio svojim učenicima da se u molitvi služe ispraznim riječima (Mt 6,7). Ali ponavljanje riječi u Isusovoj molitvi srca, kada se čini sa iskrenom nutrinom i pozornošću, nije nikako isprazna ili uzaludna molitva. Čin zazivanja imena Isusova ima dvostruki efekt: molitvu čini intimnijom i efikasnijom“.
Koliko sličnosti ovdje nalazimo i sa Terezijinom molitvenom pedagogijom: 'biti svjesni kome se obraćamo i da nam on odgovara u našem srcu'. I kod Terezije srce ima primarnu ulogu kod molitve.
Molitva je, za prve monaške učitelje duhovnosti, snaga koja s neizrecivom ljubavlju spaja srce čovjeka sa srcem Božjim, i ona je zato izvor svih utjeha. Molitva je za njih disanje srca. Sveti Antun pustinjak, prije smrti, ostavlja ovaj savjet svojoj subraći: „Dišite uvijek Krista i imajte pouzdanje u njega“.
Za prve monahe u pustinji molitva je disanje života. Dok čovjek živi on i diše, dok diše on je živ. Tako i u smislu molitve: dok moli on je živ, kad prestane moliti on je mrtav.
Nakon ovoga Terezija svoje tumačenje Očenaša, odnosno kako bi trebalo moliti tu najljepšu molitvu da bi to bila prava molitva.

Terezijin komentar molitve Očenaša

Terezijina je želja, dajući sestrama određene pouke o molitvi, da im to dade kroz komentar molitve Očenaša i Zdravo Marije. To su molitve koje sestre svakodnevno mole puno puta, a budući da mnoge nisu znale niti čitati, nisu imali nekih velikih mogućnosti spoznati neke druge molitvene oblike. Baš zbog toga, Terezija ih želi poučiti kako je i ovo po sebi dostatno i da sve drugo nije nužno da bi bile autentične moliteljice, ali pod uvjetom da se te molitve mole sa velikom sabranošću i punom sviješću istina koje u sebi nose. Budući da joj se komentar Očenaša odužio odustala je od komentara Zdravo Marije.
Terezija komentira Očenaš molbenicu po molbenicu želeći da sestre postanu što svjesnije što je to što one mole Gospodina, i koliko se to isto što mole Gospodina odnosi i na njih same i njihovu životnu praksu.
Terezija posvećuje posebnu pozornost prvom zazivu: Oče naš koji jesi na nebesima. Ovom zazivu posvećuje puna tri poglavlja. Uvjerena je da je ovaj zaziv srce cijele molitve, posebno prva riče „Oče“. Napominje odmah: „Već ćete u prvoj riječi spoznati ljubav s kojom vas Gospodin ljubi“ (26,10).
Sigurno je da od te riječi „Oče“, od tog iskustva da nam je Bog otac i da nas voli očinskom ljubavlju, zavisi snaga i učinkovitost naše molitve.
Ona dok o tome govori istovremeno se obraća Bogu sa molitvom zahvalnosti na tom neprocjenjivom Božjem daru da smo njegova djeca. To je novina kršćanske molitve i neizrecivi kršćanski privilegij. Nema to niti jedna druga religija.
Jedan musliman neće nikada nazvati Boga ocem niti reći da je dijete Božje: on je samo sluga Božji, a Bog je gospodar. (Charles de Foucauld i prispodoba o Rasipnom sinu). Slično je i sa Židovima. Koliko god u Starom zavjetu nalazimo tu istinu Božjeg očinstva, ali to nije nikada dublje prodrlo u njihovu svijest. Oni Isusa žele ubiti jer govori da mu je Bog otac.
Čitamo kod Ivana: „Židovi su još više nastojali da ga ubiju, jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao svojim ocem“ (5,18).