Svi sveti

Čovjek ne može biti suvišan, nepotreban, nevažan
 Svetkovina Svih svetih i spomendan svih pokojnika i ove je godine izazov za sve ljude, osobito vjernike, bez obzira na to u kakvom ih stanju s obzirom na suvremene krize ti dani zatekli. Drevni običaj pohoda grobljima i kićenja grobova najbližih ove godine možda na poseban način poziva na zaustavljanje, na povlačenje u samoću i tišinu, na posvećivanje vremena baš sebi i svojoj budućnosti.

Već za zemaljskoga života ljudi prepoznaju među sobom one koji na junački način izgrađuju nove odnose poput Majke Terezije, koji se drugačije od uobičajenog odnose prema Bogu i prema ljudima. Godišnji spomen takvih ljudi koji su već za života bili prepoznati po svojoj izvrsnosti ili posebnosti uvijek je nov poticaj svakome vjerniku da bude ono što jest u svojoj izvornosti te da baš takav jedinstven i neponovljiv svojom posebnošću obogaćuje ljude koje mu život donese ususret.

Što je kriza dublja, što su poteškoće veće, što je svakodnevni život teži, to je važnije da svaki čovjek, osobito svaki vjernik, bude svoj, izvoran, poseban, jer samo takav čak samim svojim postojanjem obogaćuje, oplemenjuje i usrećuje. Čovjek zapravo ne može biti suvišan, nepotreban, nevažan…

Ipak, svaki razborit čovjek ne bježi od pitanja: Kamo on zapravo ide svojim životom, gdje mu je završetak, postoji li stvarno završetak? Štoviše nameću mu se i pitanja: Je li moguće da nestaje, da prestaje dobrota, prihvaćanje, žrtvovanje njegovih dragih koji su prekoračili prag smrti?

Iskustvo svakoga živoga čovjeka svjedoči: i nakon rastanka po smrti »oni koji su otišli pred nama« ostaju mu važni, dragi, i dalje ih poštuje, cijeni, njeguje zahvalnost i ljubav prema njima, uči od njih… Štoviše, svakom čovjeku teško bi palo kad bi njegova osobna blizina i dobrota, požrtvovnost, rad i napor, prihvaćanje i žrtvovanje za druge tek tako nestali, kao da se nisu ni dogodili.

Vjernici i pozorni čitatelji i slušatelji Božje riječi znaju da ni jednom čovjeku ni vlas s glave ne pada bez Božje volje i da ni jedna pružena čaša hladne vode ne ostaje bez nagrade. Vjernici znaju također da se svakim činom dobrote, rada, napora, žrtve, služenja, prihvaćanja drugoga i drugačijega daje doprinos novomu svijetu, svijetu definitivno novih i sjajnih odnosa koji ne prestaju nikada, da čovjek zaista ne može biti suvišan, nepotreban, nevažan. Nema te krize u kojoj se ne može činiti dobro. (im, gk)

Svi sveti


Slika kanonizacije u crkvi sv. Petra, koja datira od prije nekoliko godina, bila je u takozvanoj Berninijevoj Glorioli, alabastrenom prozoru u apsidi bazilike koji je okružen brojnim anđelima, gdje se redovito vidi golubica – simbol Duha Svetoga, a sada se vidi slika novog sveca. Time se želi reći da je ovaj svetac u nebeskoj slavi. Ova nam se slika stoljećima stavljala pred oči i potpuno nas prožela. Svetac je uklonjen od nas, podignut na slavu oltara, postao je predmet štovanja. On sada ima vrlo malo ili ništa zajedničkog s nama. Takav pogled na svetost preskače nešto bitno.

Sveci su bili ljudi poput nas. Oni su živjeli u određenom društvenom i povijesnom kontekstu, u vrlo specifičnim okolnostima. Oni su djeca svoga vremena. Ovo se odnosi na mučenike iz prvih kršćanskih stoljeća, kao i na svece naših dana. Njihova svetosti ili njihovo biti svet se nije očitovalo u određenim izvanrednim činima ili radnjama, nego u prvom redu, u životu svakodnevice. Živjeli su svoje živote sa svim ljudskim snagama i slabostima, ali su ozbiljno shvatili poruku: Bit ćemo djeca Božja i jesmo. U toj svijesti su uređivali svoje živote, a to je za njih značilo, u prvom redu, život u nasljedovanju Krista. Živjeli su tako da je milosna Božja prisutnost kroz njih djelovala na ovome svijetu, kraljevstvo Božje je blizu, da, već je tu. I u njihovom konkretnom životu se to vidjelo. Sveci su prihvaćali razne križeve koji su im bili na putu, mane i slabosti, kako vlastite, tako i onih oko njih, oni su ih prihvaćali i to ozbiljno. Bili su svjesni svojih ljudskih nesavršenosti, ali s nadom u Božju opraštajuću ljubav.

Oni su nastojali živjeti život koji prihvaća čovjeka kao brata i sestru i za njih se zauzimali. Upoznali su izazove svoga vremena i to što im se događalo su pokušavali tumačiti u svjetlu vjere. Tako im je život bio obilježen trima pokretima ruku koji obilježavaju sveti život: ruke uzdignute Bogu (na molitvu), ruke okrenute prema prirodi i stvorenju (rad) i ruke usmjerene prema čovjeku koje prihvaćaju ljude kao braću ili sestre (ponuđene ruke). Svetost nije povlastica nekih, posebno odabranih, ljudi – svetost pripada svima nama. Svetost nije nekakav sustav vrlina i savršenosti, nego odgovor na Božji poziv da se jasno vidi njegova prisutnost u svijetu. Svetost se ne sastoji u bijegu iz svijeta, nego u životu u svijetu. Svetost nam omogućuje jasno gledati Boga i njegovo djelovanje u svijetu, a posebno onda kada je pogled na Boga zamračen. Postoje brojni putovi i načini, a svatko od nas bi trebao ići nekim putem, prema svojim sposobnostima i mogućnostima.

Ako Crkva proglašava svetima neke osobe, onda to čini, prije svega, da pokaže da je takav život moguć i to u različitim okolnostima. Nisu sveti samo oni koje nam Crkve stavlja pred oči, nego su tu i ljudi znani i neznani čiji se križevi križaju s našim križevima. Ima ljudi koji samim svojim postojanjem daju nadu drugima, razmotrimo, na primjer, da je papa Ivan Pavao l. kad je 1978. izabran za papu, impresionirao mnoge ljude. On to nije učinio po velikim govorima ili gestama, nego svojim ponašanjem, svojim stavom, svojim postojanjem.

On nije zanijekao svoju ljudskost, nego ju je živio i na taj način budio nadu: nadu u svijetu, koji karakterizira strah od atomskog razaranja, socijalne nepravde, rata i građanskih ratova. Nadu u Crkvi koja je podijeljena, koja je prožeta napetostima krize i koja mora preživjeti u svjetovnom okruženju. Ova nada je ukorijenjena u njegovom uvjerenju i djelovala je pobudno, i pozvala je na jedno sunadanje i pozitivan stav.

Ivan Pavao I. je jednom ispripovjedio legendu koja govori o raznim malim, svakodnevnim načinima za svetost: Iznenada umre Irac, te se morao pojaviti pred Božjim sudom. Bio je poprilično nemiran, jer se bilanca njegova života pokazala prilično siromašnom. Pred njim je stajao dugi red i dok je čekao, pažljivo je slušao. Za prvog u nizu Krist je rekao, nakon što je prošao kroz dugi popis: Kad sam bio gladan, ti si dao nešto jesti. Dobro dakle: Ulazi u raj. Drugom je rekao: Bio sam žedan i dao si mi piti. Trećem: Bio sam u zatvoru, i pohodio si me. I tako dalje. Gledajući koga je poslao u raj, Irac je mislio sa strahom: on nije dao ni jesti ni piti, on nije posjetio ni zatvorenike, ni bolesne. Konačno je došao red na njega, pun straha gleda u Kristu, koji je gledao kroz popis. Tada Krist podiže oči i reče mu: „Ovdje nema ništa posebno napisano. Ipak postoji nešto što si dobro učinio, bio sam tužan, depresivan, bezvoljan i došao si k meni, pričao mi viceve i učinio si da se smijem i tako mi vratio nadu i hrabrost: Ulazi u raj! Svecima nije mjesto u glorioli, nego među ljudima. (don Ivica Matulić)